“U Šibeniku se više ne osjećam kao turist. Volio bih neko vrijeme tu i živjeti.”

Desetljećima je, čak pomalo i neobično, rekao bih okolišajući, rasla moja zaljubljenost u Šibenik. Prvo sam upoznao zadivljujuću okolinu grada, otoke, Krku i Skradin, potom i velike Šibenčane. Kroz Šibenik sam prvi put samo proletio na brzinu, samo da se ukrcamo na brod za Zlarin gdje nas je, nas osmoškolce, čekala pustolovina izviđačkog šatorskog kampiranja. S broda sam tada, poput fatamorgane u ljetnom suncu, uočio blještavu kupolu katedrale Svetoga Jakova. Neposredno nakon što je u Domovinskom ratu projektil pogodio tu kupolu, u odajama Katedrale me primio biskup Srećko Badurina, intelektualac svjetskog ranga, kakvih danas u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj nedostaje. Usred ratnih stradanja Badurina je iznad svega propovijedao pomirbu i suživot.

A i Šibenčani koje sam u Zagrebu upoznao bili su takve face za pamćenje. Arsena sam morao doslovce proučavati pripremajući veliki intervju za Start. Razgovor je tekao višefazno, u njegovom stanu pretrpanom šibenskim memorabilijama i u obližnjoj Esplanadi. Najviše sam se Arsenovih pjesama naslušao nedaleko od Šibenika, u marini u Skradinu, gradu u kojem danas odlazim da posjetim fantastični ugostiteljski trojac: Antu Pižića, Alen Bibića i Tomu Računicu.

Tek sam kasnije shvatio da je i Igor Mandić rođenjem Šibenčanin, a ne Splićanin. Još jedna topla osoba koja se skrivala iza plašta zarazne cinične duhovitosti. Igor jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca svih vremena, a i posmrtno svojim esejima domovinu žučljivo brani od bauka provincijalizma.

U Šibeniku sam još u srednjoškolskoj klupi radio veliki intervju s vašim/našim malim, Draženom Petrovićem. Kasnije sam ga intervjuirao još tri puta, i to u Zagrebu, Madridu i u New Jerseyu.

Šibenik sam ipak neposrednije upoznao tek kada sam se zadnjih desetak godina počeo družiti s Triljom Ivanom Živkovićem Žikom, Šibenčaninom. S njim sam ponekad živio život Šibenčanina. Odlazili smo na kupanje na Jadriju koja je znamenitost sama po sebi. To je kupalište kojem nekim čudom i otrcanost priskrbljuje poseban šarm. Sam sebi laskam kako u Šibeniku više nisam turist. Vlasnici kafića na kupalištu, Žikini su prijatelji, a uz plažu odvjetnik Krešimir Škarica ima vikendicu u kojoj njegovi Harlijevci priređuju veselice.

U okolici grada je i Jadrtovac, a u Jadrtovcu žive Neda i Ivica Gović. U njihovom se domu pripremaju baš najbolje starinske dalmatinske marende.

Vratimo se iz okružja grada u sam grad… Volio bih u njemu i barem malo živjeti, uz Šibenčane, poštujući rituale svakodnevnice.  Uz prvu kavu, primjereno je, recimo, zgražati se nad pandemijom masovnog turizma, koja, govorim im, Šibenik nije tako pogodila. A prva kava u Giro cafeu, gle čuda, opet je na najvišoj svjetskoj razini, a dolazi iz lokalne pržionice. Do Gira je Bono, kafić samoproglašen republikom, koji uz pića po razumnoj cijeni, autentični doživljaj lokalnosti nudi besplatno. Rudijev Pelegrini, znamenitost najviše razine, restoran je kojim se Šibenik može praviti važnim jer zbog njega dolaze najizbirljiviji gosti svijeta koji u Pelegriniju dobiju i bonus- najljepši pogled, na katedralu. Moja obitelj koja mi se raspršila po svijetu, posebno Bakalovići iz Berlina, zadnjih godina na moju preporuku također hodočaste u Pelegrini i Šibenik.

Upravo je pametan odnos prema starinama ključ današnje propulzije grada koja zaslužuje nekoliko podrobnijih opaski. Neposredno nakon domovinskog rata Zadar se vrlo obnavljao i rastao uz nove sadržaje. Split je sam po sebi grad žilavih poduzetnika koji su brzo obnovili stare i pronašli nove izvore zarade, ponekad i na opću korist. A Šibenik je nekako zadrijemao, propuštajući dinamiku obnove. Zato je buđenje uz duh novoga milenija bilo upravo spektakularno. Nastavlja se danas, a ne manjkaju ni nove razvojne vizije.  Šibenčani se u Hrvatskoj mirno mogu praviti važni koliko su, kako se to kaže, povukli para iz Bruxellesa, kako su ih i kojim tempom ulagali, što čine danas i što mudro smjeraju. Ono što je i neupućenima vidljivo jesu obnovljene starine, prije svih tvrđave. Uveličavaju obzor kada se promatraju iz donjeg rakursa te otvaraju čaroban pogled kada se posjete. Među njima je Sveti Mihovil izrastao u pozornicu na kojem gostuju najveće svjetske zvijezde. Na toj sam tvrđavi uživao i u ručno rađenim pralinama vrhunskih chocolatiera.
 

Planovi za daljnji razvoj grada, urbanističko širenje na zapad na plato nekadašnje tvornice TEF, sada mi se čini ostvarivo. O svijetloj budućnosti Šibenika raspravljamo na drugoj gradskoj obali, u Mandalini, na terasi hotela D-Resort, fantastičnog arhitektonskog ostvarenja arhitekta Nikole Bašića, odakle opet puca zadivljujući pogled na povijesnu jezgru. U gradu u kojem su fascinantne tragove stoljećima ostavljali graditelji i vizionari, od Jurja Dalmatinca do Ivana Vitića, suvremenici su dužni poštivati najviše civilizacijske standarde. Dok u drugim hrvatskim sredinama često imamo više razloga za jadikovke, Šibenik nudi nasušni optimizam. Kako ga onda ne bih volio.