KONOBA VINKO Savršeno pečen i ukusan odojak koji će za mene zauvijek biti nenadmašan
Bila je januarska noć 2010. godine koja je Sarajevo zatrpala snijegom. Cijelu smo je moj snimatelj Tomislav Krnić i ja probdjeli s Ćirom Blaževićem u sobi Holiday Inna: prvo smo mu na laptopu pokazali nešto snimaka za dokumentarac o njemu koji smo snimali danima pred i u danu odlučujuće utakmice za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj republici, koju je njegova Bosna i Hercegovina izgubila od Portugala, a potom nam je Ćiro kukao zbog tog poraza, psovao jednog Misimovića koji mu nije igrao pa do zore proklinjao sudbinu koju je odabrao, da otputuje u Kinu i preuzme Šangaj. Nije mogao usnuti, a nama nije dao. Žalio je, kukao te govorio kako mu nije lako i da koji mu vrag u toj dobi treba ta daleka Kina. Pa odmah odgovarao, sebi i nama: „Zbog love sine“. Kad je napokon svanulo, skočio je i odletio, imao je let, a mi smo sjeli u crveni Opel Corsu i kroz bjelinu Bosne krenuli kući, u Šibenik. Najgore je bilo preko Ivan planine; bilo je automobila pored puta, zatrpavanih snijegom, bilo je i ljudi koji su stavljali lance i onih koji su se klizali. Mi smo nekako izgurali pa onda dolinom Neretve lako došli u Mostar. U Mostaru smo prespavali, a bilo bi bolje da nismo jer ujutro je zavitlao kijamet kakav sam u životu rijetko vidio. Osam sati smo putovali, nekoliko puta izlazili i držali Corsu da ne otkliže sa zaleđene ceste; tamo kod Vrgorca, na najgoroj uzbrdica od svih, čak su nam i dva policajca dala ruke da gurnemo i vratimo se na put. Poslije je bura divljački udarala pa smo jedva i sporo vozili.
Kao što pamtim svaki detalj tih dana s Ćirom i svakog dijela tog prokletog puta prema Šibeniku, zauvijek ću pamtiti trenutak kad smo napokon stigli i onako napaćeni ušli u konobu Tominog ćaće Vinka u Konjevratima, u zaleđu Šibenika. Grijali smo se uz špaker na drva i pijuckali rakiju. Onda smo pojeli pečenog odojka s kiselim kupusom. I zauvijek će mi savršena pečenost i okus tog odojka ostati nenadmašni.
Vinko Krnić je negdje sredinom 2000-tih na svojoj djedovini, u staroj kući uz cestu u mjestu Konjevrate, prvo otvorio pečenjaru. Bilo je to nakon što je u Šibeniku zatvorio privatnu trgovinu kožnih jakni i galanterije. Vinko je bio pravi trgovac koji je prije svoje privatne trgovine bio poslovođa starog Varteksovog dućana u Kalelargi. Pečenje i ugostiteljstvo je nešto čime se nije bavio prije. No, s pečenjarom mu je krenulo jako dobro, svinjsko pečenje je naprosto bilo najbolje u okolici Šibenika. Prvo su se zaustavljali prolaznici, pa se dolazilo ciljano iz Šibenika, a onda i iz šireg prstena, pa ciljano i iz drugih gradova ili s proputovanja.
Paralelno je Vinko pečenjaru upgrejdao u konobu te je ponudio i ostala tradicijska jela Dalmatinske zagore. Iz okolnih sela je nabavljao izvanredne namirnice, a i iza kuće je imao svoj vrt. Janjeće tripice je servirao u glinenim zdjelama i njima je nadmašio tripice ostalih gostiona. I pršute je nabavljao kod provjerenih uzgajivača po selima; velike, obavezno teže od 10 kilograma, čak 13, 14 ili 15 kilograma, sušenih dvije ili tri godine, a ručno rezanje je razvio u majstorstvo, tako da su na stol uvijek stizale ogromne tanke fete. U posao su se uključili i ostali članovi obitelji i skupa su konobu razvili u jedan od najboljih restorana tradicijske kuhinje u Hrvatskoj. Još su proširili jelovnik: stigli su prvorazredni stejkovi, a Tomina supruga Martina je započela pripremu fantastičnih deserata, među kojima tortu od mrkve baš svaki put naručujem i stalno je preporučujem. Meni omiljeno jelo kod Vinka je pivac s ražnja, što je, ako se ne varam, upravo Vinko počeo prvi tako pripremati. Uz to mu je prženi krumpir savršen, kao da je prošao test kod čuvenog Hestona Blumenthala koji je, kako mi je Ana Ugarković pričala, bio opsjednut savršenstvom pomfrita.
Sve je to Vinku donijelo sedam uzastupnih Michelinovih preporuka i to da, što mu je još važnije, bilo koji dan u tjednu, u bilo kojem mjesecu godine, morate rezervirati stol.
Zadnji put sam u konobi Vinko s društvom bio na samom kraju minulog ljeta. Pojeli smo po tanjur janjećih tripica, pivca ispod peke i savršeno pečenje, koje mi svaki put donese sjećanje na dan kad smo Tomislav i ja od Ćire iz Sarajeva stigli u tadašnju skromnu gostionu uz putu na Tromilji.
