Turizam je revitalizirao stare gradske jezgre Dalmacije, a ne ih upropastio kako nam dominantni mediji stalno trube

Pretežito splitska novinarska grintala stvorili su dominantni medijski narativ o pošasti turizma koji je uništio gradove u Dalmaciji, prenapučio ih ljeti, doveo ih do pucanja i neizdrživosti bivanja u njima, a zimi ispraznio i eutanazirao život stare gradske jezgre Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Dubrovnika.  Veliki proklamator takve ideje je i dr. Ivo Babić, po struci povjesničar umjetnosti i arheolog, koji je gostovao u Razgovoru s razlogom Morane Kasapović, odnosno, Morana Kasapović je gostovala kod njega, u njegovom domu u Trogiru gdje su udarili polusatnu ofenzivu kontra turizma. Krenuo je dr. Babić s klasičnom parolom da grad nisu zidine, nego ljudi, a turizam je po njemu zidine ispraznio od ljudi pa je po tome onda Dalmacija ostala bez gradova. Kazao je da smo s turizmom zaigrali na jednu kartu i da je zavladala Zimer frei ideologija.

Bla- bla, štruc- štruc, bijaše to klasično nagvaždanje o velikom zlu turizma kakvo redovno ispisuju kolumnisti dobrih stilova i filozofskih utemeljenja, a koji se svi skupa u ekonomiju razumiju ko’ Mara u krivi k…

Procvat turizma je reanimirao život u dalmatinskim gradovima: spasio ekonomiju, Dalmatince učinio dobrostojećim, a stare gradske jezgre je zapravo revitalizirao. Jer kakve su te jezgre zapravo bile u to vrijeme prije apartmanizacije, hotelijerizacije i dolaska turističke svjetine koja nas hrani? U njima je živjelo pretežito siromašnije stanovništvo koje nije moglo održavati svoje životne prostore unutar kamenih zidova i zidina. Sve se doslovno urušavalo, prostori su vlažili, ubuđali se i davali su po tufini, grede su se ucrvale, ulegle i pucale, krovovi su propadali. I spomenička baština je bila zapuštena, kamene zidove katedrala, crkva i palača je uhvatila korozija pa je sve to bilo prljavo potamnilo. Pa Slobodna Dalmacija je u to vrijeme pisala o dijaboličnoj najezdi štakora u splitskom Velom Varošu, stravično i užasno je izgledao Lučac. U Dioklecijanovoj palači, spomeniku nulte kategorije, vladala je banda Gropa Barića, novog vladara, dilao se heroin, pucalo u vene, ordinirale su propale kurve, a jedan dio nekadašnjih carevih odaja se čak krajnje slikovito zvao- kenjara.

I nije kulturu izlaska lokalnog stanovništva u centar dokinuo turizam, nego se to izgubilo netom prije tog trenda, izgradnjom shoping centara na periferijama. A gradske jezgre su tada ostale puste, jadne i nikakve. Zidine bez ljudi, gradovi bez grada, kako bi to dr. Babić zapravo rekao.

Pojavom turističkog potencijala te kuće su se počele prodavati i renovirati, a spomenička baština obnavljati i restaurirati. Stigla je lova. Turizam je ekonomiji donio jak multiplikatorski efekt, upogonivši prvenstveno sektor građevine koja je dalje pumpala niz drugih grana. Tako da od tih furešta u Dalmaciji ne žive samo oni što imaju ležajeve, nego cijeli gradovi koji, eto, više nemaju tvornice, propale gospodarske gigante koji su se s Jugom strovalili u prah i pepeo. Jer za koga smo više mogli proizvoditi oceanske brodove, željezo i ostale metale, elektrode i ferolegure, tekstil i pamuk? Gotovo je bilo to doba, propala stvar, iz realnog liberalnog aspekta gledajući, ne iz socijalističko filozofskog, naravno.
Novo vrijeme izgleda puno bolje: dolaze nam ljudi iz cijelog svijeta, kao što i mi povoljno odlazimo po svijetu i tamo konzumiramo tko šta voli- nekom Louvre u Parizu, a nekom Reeperbahn St. Paulia u Hamburgu. S turizmom u Dalmaciji nije pitanje trebamo li ga, nego kako ga održati, kako biti kvalitetniji te kako noćenja i općenja (to je fora izraz dr. Babića) podizati pa da nam stare gradske jezgre sjaju u obnovljenoj divoti.