BAKAR Ekskluzivni pjenušac Stara bakarska vodica kontra Bakarskoj vodici, sramoti hrvatskog vinarstva

Još uvijek pamtim registarske oznake prvog fiće, svijetloplavog, kojeg je moj stari kupio početkom šezdesetih: ZG 246-87. Njime nas je otac vodio u divne pustolovine, tako i na Krk, otok na kom je njegova Industrogradnja otvorila šminkersko brodogradilište. Ništa nije smetalo kada bi se na tom putovanjima prema Krku kiler (hladnjak) fiće pregrijao pa zašištao; stali bismo da se stroj ohladi i s uzvisine promatrali veličanstveni Bakarski zaljev. Čak i više od dramatične prirode dojmile su me tunere, stare osmatračnice koje su s obale stršale u zrak i čekale da tune privuče ulazak u neodoljivi zaljev uskog grla iz kojeg im nije bilo spasa.

Partija je tada pak smišljala kako će drugačije iskoristiti jedinstvenu prirodnu konfiguraciju tog zaljeva. Pobijedila je najsmjelija vizija radikalne industrijalizacije. Odluka je službeno potvrđena 31. svibnja, baš te mračne 1971., kad je Bakarski zaljev proglašen kao “najidealnije mjesto za novu veliku jugoslavensku koksaru”. Kada je podignut  gigantski tvornički dimnjak visok 250 metara, nisam još ni slutio kakva se „sjajna socijalistička industrijska budućnost sprema“. Tvornice su u zaljevu nicale jedna za drugom, lučka postrojenja jednakom brzinom, ogromni brodovi su donosili rasuti teret. Nova vizura mi je izbrisala Bakarski zaljev iz karte blaga ljepote.

Nisam tako u Bakar i  Bakarac kročio sve do ove jeseni; nisam se mogao suočiti s devastacijom. Zato je i moje iznenađenje bilo ogromno: otkrio sam niz pravih čudesa. Koksara je zatvorena još krajem prošloga stoljeća, uslijedili su projekti revitalizacije, doslovce podizanja iz pepela. Sonja Jelušić Marić, direktorica Turističke zajednice Bakra uručila mi je početnicu „Jeste li znali“, sjajnu brošuru za neuke poput mene, iz koje sam zapanjen čitao kako je Bakar na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće bio najveći grad u Hrvatskoj, da ga Turci ga nikada nisu osvojili pa kako je sredinom 19. stoljeća imao vlastite novčanice, kako je u Bakru pokrenuta prva hidro-termo elektrana u Hrvatskoj te kako su u Bakru živjeli i radili Andrija Mohorovičić, Adolf Veber Tkalčević, Ante Starčević pa i- Josip Broz… Ne zna se sa sigurnošću je li velika Marija Terezija pohodila Bakar. Sudeći prema posebnoj skrbi koju je posvetila, namjerno ću se patetično izraziti, tom dragulju carevine, uvjeren sam da je. Njezina dalekovidna povelja uz spomen ploču također sugerira da je boravila u Bakru, a ja bih se čak založio i za gradski spomenik toj genijalnoj ženi.

Programi zabavnog, rekreativnog, edukacijskog i gastronomskog boravka u ovom kraju mogli bi se pretvoriti u udžbenik kreiranja suvremene turističke ponude. Kanim u to uvjeriti suprugu, kćerku i unuka kojemu jamčim da se neće dosađivati na ovako planiranom obiteljskom vikendu.

Bakar i okoliš upravo su pretrpani znamenitostima; počevši od onih bogomdanih koje su ljudi sve do izgradnje koksare mudro koristili, a u novo vrijeme to opet čine. Nevjerojatna zemljopisna razigranost uzdigla je Risnjak iz morskih dubina sve do nadmorske visine od 1528 metara. Brojni su i izvori izvrsne slatke vode od kojih jedan bučno izvire uz rivu nasuprot gradskih kafića, slastičarni, konoba i, nešto dalje pekarnice u kojoj se svaki dan peku tradicionalni tvrdi i moderni meki baškoti.

Bakar je vrlo privlačan grad u kojem je priroda diktirala urbanizam, a čovjek dojmljivu arhitekturu. Poput svih drugih i vinska priča je u ovom kraju dramatična i opet se kreće prema sretnom završetku. Priču treba opet započeti pohvalom Mariji Tereziji koja je dozvolila lokalnim stanovnicima da slobodno raskrče strme terene i pretvore ih u vinograde koji su tim činom prešli u njihova vlasništva. Tako su nastali prezidi, što je uvriježeni naziv za suhozide ovoga kraja. Uvijek se divim pelješkim i hvarskim vinogradskim strminama, no mirno ću utvrditi kako su ovi još impresivniji. Od vinograda koji su zauzimali velik dio zaljeva, nakon caričinog proglasa, čak nekih 40 hektara, danas su očuvana tek dva hektra. Srećom, vinari koji su se udružili i očuvali ostatke ostataka izvornog vinogradarstva odnjegovali su vrlo simpatičan ekskluzivni pjenušac. Manje od tisuću butelja Stare bakarske vodice godišnje stoji nasuprot razvikanoj masovnoj etiketi Bakarske vodice koja sramoti hrvatsko vinarstvo. Treba stoga zapamtiti ovu javnosti manje poznatu vinsku etiketu, zaštitnicu časne prošlosti. Na ova dva hektara njeguje se žlahtina. Stoga vrijedi razmisliti ne bi li se bakarskoj žlahtini mogla dodati krčka, ona s najboljih vrbničkih položaja kako bi se značajnije povećala količina ovog pjenušca i očuvala kakvoća.