TRILJE U LONDONU (5) Večera u restoranu Clarke’s bilo je naše najbolje londonsko iskustvo
Na ime britanske chefice Sally Clarke prvi put sam naišla u jednoj knjizi mog najvažnijeg kulinarskog uzora – Alice Waters; i odmah sam se naravno zainteresirala za nju, pogotovo jer sam tada živjela u Londonu. Saznala sam da je Sally vlasnica restorana Clarke’s, na Kensington Church Streetu, koji je otvoren 1984. godine i da je kao jednu od glavnih inspiracija za vlastito kuhanje i filozofiju svog restorana, baš kao i ja, uvijek isticala Alice Waters i pristup njenog restorana Chez Panisse u Berkeleyu, u Californiji, koji je uvijek stavljao naglasak na sezonske jelovnike i usmjerenost na lokalne namirnice. Odmah sam otišla kupiti Sallynu kuharicu u knjižari specijaliziranoj samo za knjige o gastronomiji – Books for Cooks na Notting Hillu, u kojoj sam znala provoditi dosta vremena. Jednom, nakon što sam već otkrila Sally Clarke, listajući neku od kuharica s polica te knjižare, čula sam kako neka žena kaže da je došla po knjigu koju je naručila Sally Clarke. Više se ne mogu sjetiti koja je točno knjiga bila, no znam da sam ju odmah i ja kupila.
Prvi posjet njezinom restoranu me oduševio. Stil kuhanja u Clarke’s bi mogla opisati kao jednostavnu, ali sofisticiranu kuhinju moderne britanske i mediteranske provenijencije, s jakim naglaskom na najbolje sezonske namirnice iz Velike Britanije i Europe. Tada, za mog prvog posjeta, Clarke’s je imao fiksni četverosljedni meni bez izbora, ali danas nudi male menije, koji se redovito mijenjaju i odražavaju sezonu.
Clarke’s ima opušteno elegantnu atmosferu — sofisticiranu, ali u isto vrijeme ugodnu i nenametljivu, koju savršeno kalibriraju duhoviti i iskusni maitre, jedan Talijan i sama vlasnica, Sally Clarke. Njih dvoje su nas dočekali na vratima restorana i odmah su se pobrinuli da nas smjeste i da se osjetimo dobrodošlima. Ja sam joj morala ispričati svoju, 25 godina staru anegdotu, iz knjižare Books for Cooks.
Jelovnik je prilično kratak – pet, šest predjela i isto toliko glavnih jela. Sezona je bijelih tartufa, pa nisam mogla odoljeti souffleu od sira s bijelim tartufom iz talijanske Albe. Još smo za predjelo naručili salatu od prepelice, s potočarkom I narom, u kojoj je glavnu ulogu imala cijela, savršeno pečena prepelica. Za glavno jelo sam se odlučila za pileća prsa (naravno, iz slobodnog uzgoja), pečena s kaduljom i kestenima, jer me je zaista zanimalo što je Sally napravila s tim, pomalo dosadnim komadom piletine. Osim što su bila poslužena s divnim, strogo sezonskim prilogom – pečenim celerom, ćimulicama od prokulica i gratiniranim pasternjakom te krumpirom – bila su jako ukusna, za pileća prsa začudno vrlo sočna.
Trilja Žika ne može već deset dana prestati pričati o jelu koje je on naručio – pečenom jelenjem kareu s dunjom i lardom, posluženim uz toskanski kelj, pečenu buču i ječam. Tvrdi da je to najbolje ispečen komad mesa koji je ikad probao!
Prije deserta, odlične kremaste pite od limuna, vrlo dobra odluka je bila da probamo i izbor sireva – kravlji iz Walesa, ovčji iz Berkshira, i kozji iz County Clare u Irskoj, koji su bili posluženi s malo marmelade od dunje, kriškama svježe jabuke i zobenim keksima.
Žika i ja smo se složili da je Clarke’s bilo najbolje gastronomsko/ugostiteljsko iskustvo našeg londonskog izleta.
A ja sam (opet) primijetila da su većina mojih uzora, što se tiče kulinarske filozofije i smjera – žene. U kuharici River Cafea (u kojem sam kasnije stažirala i čije su osnivačice dvije žene), prvi put sam naišla na ime Alice Waters, iz čije sam pak kuharice, saznala za Sally Clarke. Moj divni ženski krug.
