O mom prijateljstvu s Klinecima i vezanosti za divan kraj Goriških Brda

Goriška Brda sam, kao i mnoge druge divote vezane uz gastronomiju ranih 2000-tih, upoznala zahvaljujući Reneu Bakaloviću. „Prikrpala“ sam mu se kad je u Ceglo, u Goriška Brda, išao intevjuirati vinara Marjana Simčiča. Simčiča smo pitali gdje da odemo na ručak u blizini, a on nas je poslao kod susjeda Klineca u Medanu. I to je bio početak jednog divnog prijateljstva s Klinecima i moje vezanosti s ovim krajem.
Tada su agriturizam Klinec, uz pratnju svojih roditelja, vodili dva brata: Aleks i Uroš. Imali su sobe i oštariju koja je radila samo vikendom. Aleks je bio zadužen za fantastična vina i kuhinju, a Uroš za kuhinju i pršute te ostale suhomesnate divote- najbolje koje sam ikada probala. Nakon tog prvog iskustva, vraćala sam se u Medanu mnogo puta, s raznim društvima – proslavilo se tamo i nekoliko meni važnih događaja i obljetnica… No život me nekako zadnjih desetak godina nije vodio u te krajeve. Zbog toga mi je ovaj povratak Goriškim Brdima nakon toliko dugo vremena bio prilično emotivan.

Klineci su se u međuvremenu razdvojili, sad svaki brat ima svoj restoran. Prvi dan smo ručali u ošteriji Klinec u Medani, kod starijeg brata Aleksa, koji je i kuhar i glavni kreator svojih prirodnih (orange) vina. Njegova kuhinja je po meni savršeni primjer lokalne tradicionalne kuhinje u jako dobroj modernoj interpretaciji i strogo je sezonska. Nisam mogla odoljeti joti s kiselom repom, ali se za stolom uživalo i u fantastičnim tripicama, ječmu sa šparogama te teletini ispod peke s krumpirom. Za kraj su nam došli kobariški štruklji punjeni orasima i grožđicama- bili su savršen desert.
Drugi dan smo ručali u Plešivu, mjestu tik do Medane, kod drugih Klineca, Nejke i Uroša, koji uz restoran imaju i bed&breakfast u kojem često borave umjetnici u umjetničkim kolonijma ili na rezidensima, tako da je cijeli prostor ispunjen raznim umjetničkim radovima- ističem predivne ručno oslikane podtanjure na kojima su nam u restoranu servirali jela. S terase restorana, ispod koje se nalazi vinograd, Uroš mi pokazuje jedan veći kamen u njegovom podnožju, udaljen oko 150 metara od nas. Iza tog kamena dalje je Italija. Mjesta na granicama uvijek imaju zanimljivu povijest i priče, a ovdje je ta granica vrlo lelujava – Goriška Brda (slovenski dio) i talijanski Collio gotovo su jedinstvena vinska regija unatoč državnoj granici koja gdjegdje dijeli vinograde, redove loza pa i same kuće vinara.

Regija je stoljećima bila pod istim političkim i kulturnim utjecajima (Venecija, Habsburgovci, lokalne plemićke zadruge) pa su tradicije vinogradarstva i vinificiranja slične, a administrativne podjele nisu izbrisale zajedničke prakse i razmjenu znanja među vinarima.
U danima u kojima smo bili u Sloveniji, trajao je Tjedan Restorana, gastronomska manifestacija koja se održava dvaput godišnje (proljeće i jesen), a koju organizira portal vivi.si. Tada najbolji slovenski restorani nude posebno kreirane menije po sniženoj cijeni. Cilj je popularizacija vrhunske gastronomije i lokalnih namirnica široj publici. Tako smo imali priliku kušati fantastičan meni od tri slijeda za 32 eura, kojeg smo na početku malo podebljali s platom lokalnih sireva te Uroševog nezaobilaznog pršuta i salame. Za prvi zalogaj smo imali okruglicu od mesa krškopoljske svinje na radiću i s domaćom majonezom. Nakon toga krem juhu od špinata-zapravo njegovu čistu esenciju – s malo jogurta iz lokalne mljekare i prepečenim kruhom. Rižoto od odležane talijanske aquarello riže sa šparogama i kobasicom nas je sa svojom čistoćom okusa i svježinom u svojoj bogatoj, kremastoj teksturi, sve ”izuo iz cipela”. Za kraj je došao svinjski lungić u panceti, pečen na žaru i serviran na pireu od graška s kremom od anisa. Nejka koja je sommelierka, brinula se za ponudu vina, koja se, naravno, mahom sastoji od lokalnih vinara, često svjetskog glasa, kao u slučaju Marjana Simčiča koji im je praktički prvi susjed.

U kuhinji i u radionici njegovih suhomesnatih divota, Urošu se sad pridružio i njihov sin Izak, za kojeg tata kaže da pomalo počinje preuzimati kormilo. I to je zapravo savršen primjer kako su obiteljski modeli poslovanja u ugostiteljstvu jako često garancija dugovječnosti i kvalitete usluge. Treba se samo ugledati Italiju, gdje je gastronomija duboko ukorijenjena, a u kojoj obiteljski restorani igraju ključnu ulogu i mnogi od njih opstaju generacijama. Nejka, Uroš I Izak tu Italiju doslovno gledaju sa svoje terase.