Osijek je zapravo lijep grad, dobar izbor za izlet i dvodnevni boravak u njemu
U Osijek sam rijetko odlazio. Kad sam odlazio, bilo je to na kratko, uglavnom na neki sastanak s kojeg bi se odmah vraćao za Zagreb, bez da bi noćio ondje i bez da sam jeo u nekom restoranu. I uvijek su ti odlasci bili u nekom jesenjskom ili zimskom danu, kad je grad bio užasno tmuran pa je moja želja uvijek bila da čim prije zbrišem natrag. Nisam Osijeku nikada dao šansu da mi se dopadne na drugi pogled.
Prošli tjedan sam s Anom Ugarković bio gost na konferenciji FOODCOULTURE u organizaciji Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu. Bila je to inače jako dobra konferencija u kojoj su se istakle sve manjkavosti i zablude hrvatske poljoprivrede, njene neodrživosti i nedostatnosti proizvodnje hrane. Ostao sam u Osijeku jednu noć i doživio ga na novi, drugi i puno ljepši način.
Prva ljepota je bila vožnja autocestom Slavonika do Osijeka- što je prije uvijek bio početak mog osječkog očaja jer su oranice bile izorane, a nebo je bilo depresivno sivo, zrak maglovit- sad je sunce obasjalo nizinu, uljna repica je u punoj žutoj boji, savršeno je koloritno naslonjena uz zelenila livada i vedro plavetnilo neba. Krajolik je pružao veliko zadovoljstvo vožnje, doživljaj je bio kao da putujemo kroz ljubičasta polja Provanse ili kroz neku sličnu zemaljsku romantičnost.
U Osijeku smo bili smješteni u hotelu Osijek. Moćna je to zgrada od 14 katova moderne arhitekture zagledana u Dravu, s Korzom iza leđa. Sagrađena je 1977., a obnovljena 2004. godine po projektu arhitekta Zorana Zidarića. U sklopu hotela su restoran i pizzerija s prekrasnim terasama na obali. Sve je jako otmjeno i uredno, mislim da u Zagrebu nema hotela čiji su ugostiteljski interijeri odžavani na takvom nivou. Večerali smo u pizzeriji, pojeli smo solidan hamburger i jako dobru pizzu napolitanu. Jutro pak nije donijelo toliko dobar doručak- bio je totalno konfekcijski, bez naročitog lokalnog senzibiliteta i identiteta Slavonije, falilo je više salama i kobasica, boljeg kulena i slanine, žešćeg, ljućeg i kiselijeg karaktera na švedskom stolu.
Osijek s hotelom Osijek i nizom poredanih terasa drugih ugostiteljskih objekata živi uz svoju Dravu kao ni jedan drugi hrvatski grad uz svoju rijeku u centru. Tu je nova gradska špica, na promenadi od hotela Osijek do genijalnog valovitog pješačkog mosta koji u noći svijetli kao Amerika i prebacuje na drugu stranu gdje je zelenilo, rekreacija, relaksacija i ljetno kupanje na njihovoj Copacabani. Na tom potezu, nedaleko od hotela, prije koji mjesec je otvorena i osječka filijala zagrebačkog azijskog fusion restorana Matsu, što je odmah postalo jako in mjesto pa slobodnog stola nema danima unaprijed, niti za ručak niti za večeru, tako da ondje nismo uspjeli jesti.
Jedna duga šetnja, par kilometara glavnom alejom u kontra pravcu od Korza, pored niza starih građanskih zgrada i palača pa uzduž najvećeg parka u samom centru grada u cijeloj Hrvatskoj, donijela je jako ugodan doživljaj sređenog centra grada: sve fasade zdanja su obnovljene, ograde na njima su bravarske bravure, a park je uređen, komunalci djeluju, kose i čiste. Osječka stara dama je sređenija i puno bolje držeća od zagrebačke, grad je zapravo divan za izlete i dvodnevne posjete.
