IMRE POVAŽAN Čovjek svjetla i svijeta koji je malo osvijetlio i oplemenio Šibenik

Nakon 84 godine života punog duha i velikih iskustava u Helsingborgu u Švedskoj izdahnuo je Imre Považan, čovjek koji je nakon umirovljenja u znamenitom kazalištu u gradu u kojem je preminuo, više od dvadeset  godina živio u Šibeniku, oplemenivši svojom kulturnom pojavom i ekstravagancijom grezu šibensku sredinu. Imre je većinu života i radni vijek proveo u Švedskoj, gdje bijaše jako voljen pa je zbog njega u Šibenik počelo dolaziti veliko društvo nekog uljudbenog svijeta sa sjevera, čija narav uopće nije, kako kažu, hladna, već pretežito dobroćudnija i puno toplija od mnoštva iz sredine u koju su dolazili . Desetine njih svakog ljeta je zbog Imrea dolazilo na odmor, a nekolicini obitelji se toliko dopalo u Šibeniku da su kupili stanove i kuće u staroj gradskoj jezgri pa dolazili i u periodima bura, u jeseni i zimi, kad bi u centru bili među rijetkim življem.
Priča o upravo minulom životu Imrea Považana je iznimna i jako zanimljiva. Imre se rodio 14.7.1944. u Somboru. Rođen je dakle na dan pada Bastille 1789., na koji se slavi Francuska revolucije. U Imreovom slučaju, kao da mu je taj dan rođenja predodredio život pun slobode. Roditelji mu bijašu različitih porijekala i etnosa pa se Imre nikada nije mogao nacionalno izjasniti, što ga je veselilo i nasmijavalo. Ne sjećam se više točno tko mu je od roditelja bio tko, no znam da je on bio kupaža Mađara, Slovaka i Nijemaca. Zahvaljujući tome, a i svom talentu, odmah u djetinjstvu progovorio je sve te jezike, uz srpsko-hrvatski kao tadašnji službeni, svoj obdanički i školski. Svi su mu ti jezici zapravo bili materinji i odlično ih je govorio. Kasnije će naučiti francuski, švedski i engleski.

Kad mi je pričao o svojoj mladosti u Somboru, govorio mi je da je jako iščekivao dan kad će postati punoljetan, kako bi dobio pasoš pa da krene putovati po svijetu. Čim se to dogodilo, složio je ruksak pa stao na cestu i podignuo palac. Tada su mladi tako putovali. Stao mu je kamiondžija kojeg je upitao kuda ide, a ovaj mu je odgovorio da je na putu kući u Istanbul. Imre mu je rekao da ga onda poveze do Istanbula. Sjećam se da mi je pričao kako je znao jednu tursku pjesmu i kako ga je taj vozač cijelu noć putovanja tražio da mu pjeva tu pjesmu, kako ne bi zaspao za volanom. Rekao mi je i kako je, kad su u cik zore ušli u Istanbul, pomislio da kako tek izgleda taj New York kad je onako veliko i moćno izgledao Istanbul. Živio je Imre tri ili četiri godine ondje, a onda je’68. čuo da se nešto događa u Parizu pa je auto stopom otišao onamo. Rekao mi je da je stigao na sam kraj studentskih prosvjeda, no da je stigao baciti nekoliko iščupanih kockica iz pariške kaldrme na francusku policiju. U Parizu je živio na Montmartu, izrađivao je nakit od srebrenog posuđa, žlica i vilica, uglavnom zakrivljujući i pretvarajući ih u narukvice. Od toga je životario, a zapravo  divno i zadovoljno hipijevski živio, govorio je. I opet je stoperski putovao. Dva puta daleko, jednom u Teheran, a drugi put na tada trendovsko hipijevsko hodočašće Jimiju Hendrixu u Essaouri u Maroko. Kad se vratio u Montmart, upoznao je neku kazališnu družinu iz Stockholma pa s njima odlazi u Švedsku. Uposlili su ga Kraljevskom teatru u Stocholmu, gdje je Imre počeo učiti zanat dizajnera svjetla. I izučio ga je tako da je postao veliki majstor i napravio je karijeru. Kada se nakon desetogodišnjeg bjegstva iz Švedske u Njemačku pred kaznenim progonom zbog izbjegavanja plaćanja poreza nazad u svoju domovinu vratio Ingmar Bergman i kada je ponovo počeo raditi u kazalištu, uzeo je Imrea za majstora svjetla. Svjetlo je za Bergmana i u filmu i teatru bilo esencijalno. On je jedan od redatelja koji je najviše u povijesti filmske umjetnosti unio važnost svjetla i sjena, a jednako tako mu je ta igra, govorio mi je Imre, bila važna i u teatru. Imre je s Ingmarom radio na dvije predstave, jednoj u Kraljevskom teatru u Stockholmu, a drugoj u Helsingborgu, Bergmanu važnom kazalištu u kojem je radio mnoge predstave i u kojem je još u svojoj mladoj dobio odmah postao ravnatelj. Za Bergmana mi je Považan govorio da je bio strog i osoran, no da je o svemu u teatru, o svim poslovima i pozivima, znao bolje i više nego što su ljudi koji su te poslove radili i pozive živjeli. Tako je, Imre je govorio, Ingmar bio veći majstor svjetla od njega, velikog majstora svjetla jer ga je u svoju predstavu uzeo Ingmar Bergman. Imre je u to vrijeme i preselio iz Stockholma u Helsingborg, gdje je dugo živio, drugi put se oženio, dobio kćerku Klaru, sina Ivana, rastavio se pa umirovio.

Kad je otišao u mirovinu, više mu se nije živjelo u Švedskoj. Za novu životnu destinaciju odabrao je Šibenik zato što je u djetinjstvu njegova obitelj iz Sombora imala kućicu na obližnjem gradskom kupalištu Jadrija, tako da je grad upamtio kao ugodan i lijep pa ga je ocijenio idealnim za svoj predstojeći životni period. U Šibeniku smo se upoznali, sprijateljili i postali najbolji prijatelji. Družili smo se stalno, nekad i cimerovali, a i putovali: u Švedsku, u Helsingborg pa u Bangkok i po Tajlandu. Imre je na mene snažno i važno utjecao, kulturno me je formirao. Na kraju smo se posvađali, dugo nismo ni razgovarali niti se pozdravljali, a sve iz nevažnog razloga i obostrane tvrdoglavosti. Poslije smo popustili, no Imre je tada već ostario i obolio. Pred kraj života se vratio u Helsingborg. Preko zajedničkog prijatelja Kennetha smo se pozdravljali. Jučer sam nazvao Kennetha da mu kažem da se ugasilo svjetlo velikog majstora svjetla, Imrea Považana.