SASSI DI MATERA Od kurvi i razbojnika do svjetske turističke divote

Sunce je bilo pred zalazom kada mi se uprizorila veličanstvena panorama Sassi di Matere- drevnog talijanskog grada uklesanog u vapnenačke stijene. Golden hour isticao je sve nijanse sive i bež boje kamenog grada, prikazujući ga istovremeno i strašnim i lijepim, surovim i svetim, jeruzalemskim, zbog čega je i služio kao kulisa biblijskih filmova  (Pasolinijevo Evanđelje po Mateju iz 1964. i Gibsonova Pasije iz 2004.) Dok sam ispio jedan koktel negroni na terasi Zipa bara čija je terasa na vrhu brda u kojem je grad uklesan, uz crkvu Madonna dell’Idris, golden hour se gasio, a upalila su se topla vanjska zidna svjetla stare Matere, stvarajući novi doživljaj, ublažujući sirovost, potpuno  upitomljujući zvjersku kamenu prijetnju.

Prve nastambe čuda od grada ispod mene počele su nastajati kad se voda u prapovijesti povukla, a vapnenačke stijene su bile mekane i pogodne za udubljivanje pa su nastale špilje kao prve naseobine. Ljeti su hladile, zimi grijale ukućane nekih pradavnih predaka. Kroz povijest su špilje dobivale i nove dimenzije, kopale su se gornji dijelovi stijena pa na njih metodom kamenih lego kockica slagali se katovi, uličice i trgići, stvorio se ogroman geto uzduž kanjona, uzdignut do njegovog samog vrha. Vrtimo munjeviti time-lapse: golden hoursi su kroz noći tisuća godina prošli preko kamene naseobine i evo nas s pričom u 20. stoljeću, poslije 2. Svjetskog rata, zapravo ajmo još nešto kasnije, zavrtimo još malo zora, zalazaka i noći pa smo na kraju 50- tih. U Sassi di Materi 15-tak tisuća ljudi živi tada u neljudskim uvjetima, bez vode i struje, ubogo siromaštvo vlada tu, baš biblijskih razmjera- iz godina mršavih krava. Vlast iseljava narod iz tada neljudskih špilja pa im dodjeljuju domove u novoj Materi. Špilje prvo ostaju puste, a onda ih skvotira talog: razbojnici, kurve, narkomani i očajnici. I dugo je to tako bilo, cijeli jedan novi minutni time-laps u koji stane pedeset godina, sve dok se nije ukazao potencijal turizma početkom 2000- tih. Turizam je revitalizirao staru Materu- grad se očistio socijalnog tumora i krvožilnog začepljenja, špilje su postali hoteli i apartmani, restorani i barovi; čitav svijet je otkrio Materu (pa tako i James Bond u No time to die). I to je današnja Matera, grad pod zaštitom UNESCO-a, Europska prijestolnica kulture iz 2019., grad čuda i čitavog svijeta koji to čudo hrli vidjeti. A onda i nešto prizalogajiti.

Jesu u centru restorani i tratorije prvenstveno za turiste- domaći jedu uokolo Sassija, u novom gradu- no sve je to, kao i u većini Italije, jako korektno ili jako dobro do odlično, nema onih prevara i neukusa kakvim su uglavnom ispunjene rive dalmatinskih gradova i mjesta. Prvu noć s društvom odlazim u fine dining restoran Le Bubbole. Veličanstvena je to palača s visokom kupolastim svodovima unutra, sve je na najvišem nivou otmjenosti. Konobar kao s kraljevskog dvora, dotjeran, otmjen i odmjeren, no njegova kolegica ne prati njegovu mjeru pa je u svom nastupu pretenciozna sa žarkom željom da zadivi. Uzimamo nekoliko sljedova, no oduševljenje izostaje, fali nam slasti dok jedemo. Sve to izgleda divno, al’ svega je pretjerano na tanjuru, ugurano hrpa boja, mirisa i okusa u isti tanjur, pa sam morao priupitati što je u raviolima ispod apstrakcije svega. I onda logično pitanje- čemu sve to u jednom jelu? Ne vidim smisla za toliko boja, brate, dvokolornost ili trikolornost je sasvim dovoljna; i zadrži okus glavne namirnice, da znam što jedem. Naprosto nisam za fine dining; dižem svoj glas kontra i uzvikujem: „Smrt fine diningu, živjela normalna hrana!“ Pogotovo ovdje, u ovom dijelu Italije gdje su svijet zadivili sezonskim namirnicama, jednostavnom kuhinjom pa i cucinom poverom.

Za ručak drugog dana, druga je priča. Trattorija u centru grada zove se Bell’agio: šestero nas je na ručku i dolazi hrpa jela, svi naručujemo različito pa mijenjamo tanjure iz ruku u ruke, kao Paninijeve sličice Svjetskog nogometnog prvenstva, da svi sve probamo i popunimo radoznalost. Parmigiana je savršena, Ana govori da joj je bolja od njene, ja joj govorim da ne pretjeruje sa skromnošću. Odlična je i hobotnica na carpacciju od tikvica. Bila je i jedna punjena lignja sa cikorijom i par jakobljevih kapica. Onda i ravioli s bućom. Jelo koje smo svi proglasili prvakom ručka bili su špageti e colatura di alici (talijanski kampanijski riblji umak jantarne boje koji nastaje pri fermentaciji inćuna u soljenju, a odleži u malim kestenovim bačvama) s naribanom koricom limuna. Ana je odmah rekla da će i ona to izvesti čim se vratimo, a i drugarica Kiki se nadovezala da će i ona, na Visu, od svojih limuna.
Poslije ručka spuštamo se južnije, u regiju Pugliju, na štiklu talijanske čizme. Čekaju nas Mandurija, Galipoli pa Tricase i Otrantska vrata, usijane temperature, spaljena zemlja, dobra crna vina, arhitektura kao iz sjeverne Afrike, kraj s malo turista, a divnih doživljaja.