TRICASE Dobri lijeni život na talijanskom jugu
Kako divno prija gorčina hladnog negronija s malo naribane kore naranče u ovo vrijeme pakleno vruće nesnosnosti. Sjedim na pustom glavnom trgu Piazza Pisanelli u gradiću Tricase-nigdje pasa ni žive duše- na terasi bara Farmacia Balboa kojeg su u kući stare ljekarne otvorili glumica Helen Mirren sa svojim suprugom i jednim talijanskim partnerom. Ime Balboa nije preuzeto od Stalloneovog Rockya, nego je uzeto od Vasca Nunezuade Balboe, španjolskog istraživača za kojeg Wikipedia i Mirren kažu da je bio prvi Europljanin koji je ugledao Tihi ocean, a ovdje tim imenom prave filozofiju da je to bar za otkrivanje novih okusa. Helen Mirren je nedaleko od grada kupila kuću s velikim imanjem pa uzgaja nar čije plodove cijedi pa ga u Balboi dodaju u prosecco i tako prave koktel tintoretto. Jeftino je sve to kod gospođe Mirren: espresso je euro i pol, negroni šest, a tintoretto osam eura. Kod nas, čini mi se, espressa rijetko da ima ispod dva, a negronija sigurno nema ispod deset. Tricase su savršen gradić za uživanje u divotama talijanskog krajnjeg juga, gdje je život lijen, a najezda turista ne postoji. Završavamo aperitiv pa po preporukama bliskih ljudi s iskustvima ovog kraja odlazimo u restoran Taverna del Porto, na obali, uz marinu.
Izlazimo na Otranska vrata koja su pred nama otvorila široki horizont početka Jadranskog mora. U izmaglici na kraju horizonta nazire se kopneni masiv, obala Albanije.
Taverna del Porto je jedan od najšarmantnije uređenih ribljih restorana. Sve je rustikalno, krajnje jednostavno, stolarija je ofarbana masnim bojama mora, malo je mjestimično pohabana, kao i zidovi gdje se farba namjerno ljušti, čak su i tanjuri napravljeni od keramike koja glumi otkrhnuti emajl. Na ulazu je odmah pescheria s ribom nabavljenom kod lokalnih ribara. Ponuda je svježa, oči bistre, škrge čiste crvene boje, sve je od toga dana; ne ide se u Metro kao većina naših s dalmatinskih riva. Pijemo brut prosecco koji perla iz sedam vrela namjenski dizajniranih čaša. Za početak idu tanjuri svježeg i sirovog: carpacioo od arbuna s tankim ploškama koromača, tartar od orade i kamenice sa sjevera, s ušća rijeke Po koje su punoćom usporedivije s normandijskim nego sa stonskim. Ana je uzela frigaduru kozica i liganja, savršeno su blago ispržene, kozice ne treba ni čistiti, grize ih u komadu s tankom opnom. U sljedećim tanjurima dolazi mali zubatac, pašta na crveno s velikim škampom i jedna od najboljih frutti di mare tjestenina koje sam uopće pojeo. Na kraju pijemo espressa i ja jednu grapu, ispred tavrerne, dok nas vihor s Vrata Otranta lagano hladi. Koga put navede u ovaj kraj, neka pođe u Tavernu Porto, po preporuci bliskih vam Trilja.
