PUGLIA U jednom neuglednom gradiću na bezveznom trgiću pojeo sam jednu od najboljih večera života
U Maruggiju, neuglednom gradiću, na nekom njegovom bezveznom trgiću- kakva mjesta širom talijanske regije Puglije uglavnom i izgledaju, zapuštena i derutna, mahom kao neka predrgrađa Marrakesha- ispred olinjalih zidova par potleušica i kapije nečije garaže, smještena je terasa L’Osterije del Vico, malene tratorije u kojoj sam pojeo jednu od najboljih večera u životu. Dok smo čitali jelovnik i smišljali kojim njegovim putem krenuti, konobar je donio sugestiju na plati: male još žive jastoge. Jednoglasno s tri glasa za stolom prihvaćamo prijedlog domaćina, no naručujemo još i juhu od dagnji. Dagnje su bile veličanstvene, pune mesa i svježine, onakve kakve postoje još samo u mom sjećanju na vrijeme djetinjstva provedenog u Šibeniku. U stvarnosti, u Šibeniku, gradu pidoča (dagnji), takve više ne postoje, sad su male i loše, za buzare besmislene i neupotrebljive. Ove koje su nam poslužili u L’Osteriji del Vico bile su u zdjeli punoj juhe koja je bila blaža verzija naših buzara, no jako ukusna, malo pikantna, s dodacima chery pomidorića, crvenih i žutih. Ta zdjela dagnji je bila tolika da se najedosmo svo troje; tri porcije bijaše u njoj, i sve tri su ukupno koštale samo 14 eura.
Jastozi su bili pripremljeni na crveno uz paštu mezzo pacchero. Bijaše to najbolji jastog kojeg sam ikada okusio. Meso mu je bilo mekano, ni trenutak prije ni trenutak kasnije skinuto s vatre od trenutka savršenosti. I pašta je bila jednako pogođena u kuhanju- sa škrobnom vodom dodanom u rajčice i temeljac, na završni čin stvaranja emulzije za divotu od umaka. A sve te male jastoge s paštom platili smo tek 55 eura, što je, rekao bih, tek trećina cijene od one koju bismo platili u našim restoranima. Bila je to večera o kojoj smo pričali satima nakon što smo je pojeli i sutradan cijeloga dana, tako da je svakome onome tko nas čita i nađe se u ovom siromašnom talijanskom kraju, da ciljano dođe u ružno mjesto Maruggio, kako bi uživao u gastronomskom savršenstvu.
Mi smo restoran pronašli po preporuci talijanskog restoranskog vodiča Osteria d’Italia, kojeg volimo čitati i kojemu jako vjerujemo jer nas nikada nije uputio na mjesto koje nije bilo baš odlično. Izvrsnost osterija i tratorija na svojoj stranici označavaju ikonom puža i taj puž je svojevrsni kontrapunkt Michelinovoj zvjezdici, iako ih ne dijele po nekoliko, jedan je sasvim dovoljan za izraz odličnosti. Možete skinuti njihovu aplikaciju na mobitel i za pretplatu od osam eura godišnje imati nepogrešive gastronomske preporuke kroz Italiju. Izdavač ovog vodiča je asocijacija Slow food koju je pak pokrenuo legendarni talijanski gastro novinar Carlo Petrini. On je 2004. osnovao i sveučilište za gastronome i stručnjake prehrane. Cijelog svog života zalagao se za slow food i jednostavni princip kuhanja s kvalitetnim lokalnim namirnicama. Umro je prije mjesec dana u svojoj 76. godini, ostavivši iza sebe preporuke za divna mjesta poput L’Osterije del Vico u Maruggiju, o kojoj ne prestajemo pričati niti nakon povratka u Zagreb.
