TORONTO Metropola svijeta iz koje su iselili Hrvati. Ostala je crkva, no zatvorila birtija u kojoj se psovalo na materinjem.
Navijač, ili sutra obični turist, u Torontu, istinskoj multikulturalnoj metropoli svijeta, ima na kušanje čitav taj svijet- stotine restorana svih nacionalnih kuhinja rašireni su po gradu na dohvat tramvaja.
Pomfrit s francuskim naglaskom
Nacionalno jelo ovdje je poutine, hrpa pomfrita zalivena smeđim umakom i posuta škripavim sirnim grudicama, koji je Québec smislio krajem pedesetih. Umak se klasično radi kao mješavina pilećeg i goveđeg temeljca, lagano zgusnutog zaprškom s dosta papra. Ključno je da je vruć i da nije pregust, jer se prelijeva preko sira, kako bi ga tek malo razmekšao, a ne rastopio. Bitno je da su grudice, cheese curds, svježe jer tada škripe među zubima, što je onaj „squeak” po kojem se prepoznaje pravi poutine.
Najpopularnija verzija poutina pravi se na ulici Dundas West, u Nom Nom Nom Poutineu, limenom kontejneru koji zauzima jedva sedam kvadrata prvog torontskog sajma sklepanog od brodskih kontejnera, a drži ga Quebecois koji je tu doselio 2011., bez ambicije da na receptu gradi lanac. Jelovnik je kratak, jedanaestak varijanti i ništa drugo. Naručuje se na ekranu, plaća gotovinom, jede za stolom uz cestu, a porcija je takva da je dvoje teško dovrši. Lokalci ga preporučuju, a godinama se pojavljuje na vrhu praktički svih lokalnih ljestvica.
Sendvič koji je grad smislio sam
Pravo torontsko jelo ipak nije posuđeno kao pomfrit. Peameal bacon sandwich, svinjski but mokro salamuren pa uvaljan u kukuruzno brašno, narezan debelo i složen na mekanu zemičku uz žlicu senfa, izmišljen je upravo ovdje. U Carousel Bakeryu na katu tržnice St. Lawrence prodaju ga gotovo pola stoljeća. Peameal bacon sandwich je 2016. tadašnji gradonačelnik Toronta službeno proglasio gradskim sendvičem. Plaća se gotovinom, jede stojeći.
Multikulturni mozaik
Za sve ostalo postoji ostatak grada posložen po četvrtima iz kojih se očitava kanadski multikulturalizam. Dok su Sjedinjene Države svoje doseljenike cijelo stoljeće gurale u melting pot, Kanada je 1971. godine postala prva zemlja na svijetu sa službenom politikom multikulturalizma.
Zanimljiv je grčki dio na Danforthu, s uličnom kuhinjom kakve u Ateni više nema u tom obliku, ovdje je ostala u onoj izvornoj formi iz vremena kada su Grci ovamo stigli.
Tek nekoliko stanica dalje, mijenja se kontinent. Chinatown oko Spadine uspostavljen je krajem pedesetih, a danas je umnožen u tri gradske i nekoliko prigradskih inačica. Tu nude dim sumove i pečenu patku. College zapad drži Little Italy s espressom i gelatom, a tik do njega Little Portugal s churrascom i pastéis de nata. Gerrard istok je Little India, jedna od najvećih južnoazijskih tržnica na kontinentu. Bloor zapad je Koreatown, po nekim mjerama najveća korejska zajednica izvan azijskog poluotoka, s roštiljem i sojuom do zore. Eglinton zapad je Little Jamaica s jerkom, pattyjem, a na Reggae Laneu je nikla Caribana.
Hrvatski Toronto više nije u Torontu
Hrvatska četvrt po starom ključu: s ulicom, crkvom na uglu i kafićem u kojem se psuje na materinjem, nekada je bila u Parkdaleu, u Awde Streetu koja je 1981. preimenovana u Croatia Street. Na vrhu te ulice stoji crkva Naše Gospe Kraljice Hrvatske, desetljećima vjersko, kulturno i obrazovno središte zajednice. Danas je to elitni i gentrificiran kvart pa se središte hrvatske zajednice preselilo u nedaleki grad Mississaugi i prsten oko njega.
Kaos pod zaštitom
Tko želi sve odjednom, ide u Kensington Market, splet ulica zapadno od Chinatowna gdje se meksički taco, jamajčansko pile, mađarski kobasičar i etiopski stol tiskaju u prizemljima istih viktorijanskih kuća. Tržnica je to -samo po imenu naslijeđenom od židovskih trgovaca s početka prošlog stoljeća- s labirintom dućana sa svime: od polovne odjeće do sira i smash burgera. Dio je to grada koji je zadržao prljavštinu i nered, a Kanada ga je baš takvoga i zbog toga 2006. proglasila nacionalnim spomenikom. Čak se i kaos ovdje stavlja pod zaštitu.
