Božanstveni Svetac i ostale divote oko Visa s užasnim krajem priče

U uvalama otoka Sveca skriveni je svijet divote. Ondje dolazimo gumenim gliserom iz Šibenika, nas četiri prijatelja, odvjetnik Krešimir Škarica, srednjoškolski profesor Ivan Baranović, skradinski ugostitelj Ante Pižić i ja. Takvi izleti su nam svakoljetni rituali gušta. Od Šibenika do otoka Sveca je 40-tak milja. Dva sata glisiranja po laganoj mareti nam je trebalo da dođemo do jednog od naših najisturenijih otoka; u vidokrugu praznog horizonta prema Italiji stoji tek obris Jabuke. Od vjetra se skrivamo u mirnoću južne strane otoka, u uvalu s kamenim strminama. More je blistavo čisto, a kamene stijene pomalo prijeteće; sve izgleda kao u imenu autobiografije Bekima Fehmiu: „Blistavo i strašno“. Nema nikoga, samo naša brodica, imamo ekskluzivu u čistoj ljepoti prirode. Vjerojatno je nešto tako nemoguće doživjeti bilo gdje drugdje na moru, Jadranskom gotovo sigurno, a ne znam ni je li moguće u nekom drugom. Otok je danas pust, a nekoliko stoljeća je na njemu živjela familija Zanki. Zankijevi su prvo živjeli u špiljama otoka, a tek početkom 20. stoljeća sagradili su tri kamene kuće za tri obitelji velike familije. Zadnja stanovnica, Antonija Zanki, umrla je 2000. godine. Potomci Zankijevih sa Sveca danas povremeno dođu na otok, na kupanje ili u branje kapara kojih je otok pun, a sezona im je taman prošla. Priču o Zankijevima ispričao nam je vođa puta, Baranović, strastveni moreplovac i ribolovac koji po ovom moru često boravi, lovi tune i druge kapitalce.

Nakon kupanja ide marenda. Imamo pata negra pršut, dobrog sira iz voska, milansku salamu, biftek iz ulja od jučer, paket dimljenog lososa i kraljicu objeda na moru- pomidore koje je Baranović ubrao u vrtu kod susjede. Od ljetnih klasika nedostajala je jedino pašta na pome. Možda i komadić pohanog. Ali i u ovome smo uživali. Na moru, pogotovo na ovakvom, sve to se jede s puno više slasti. I pili smo pjenušac, Bibichev Brut. Ante Pižić bi se prekrižio za pokojnog Alena Bibića, svog prijatelja kojeg zove bratom, pa bi ispalio čep u more.

Iduće stajanje je na Biševu, u Portu, prekrasnoj uvali s pješčanom plažom. Tu je beach bar s restoranom, iza je nekoliko kamenih kuća za iznajmljivanje, a poviše u brdu mali vinogradi plavca koji ovdje uspijevaju u pijesku, poput nasada vinovih loza u pješčanim priobalnim dinama uz Atlanski ocean u pokrajini Colares u Portugalu. Ovaj otok i ovo mjesto na njemu idealni su za one koji odmor vole provesti daleko i malo osamljenički. Najam kuća nije skup, a da se unajmiti i neku tralju od automobila,  raspadajuću Ladu Nivu ili stari Mercedes, koji od nanosa pijeska izgledaju kao automobili iz jurnjava u  Pobješnjelom Maxu, pa se njime voziti po unutrašnjosti otoka, drugim stranama i drugim uvalama. Na par mjesta može se kupiti i dosta dobrog domaćeg plavca, a domaćini će vas spojiti i s lokalnim ribarima koji u ovom moru ribu još lovu u izobilju. Možda i sam ovog ljeta dođem još tu na par dana ili tjedan, da uživam u svemu tome.

I onda Stiniva na Visu. Vezujemo se na bovu, prebacujemo se u pasaru pa kroz dva silna bedema lagano uplovljavamo u uvalu velike ljepote. Kažu nam da smo pogodili dan, jer eto, četvrtkom iz nekog razloga, po nekom pravilu, nema puno ljudi- slično je i s petkom, kažu- tako da je doživljaj Stinive intimniji. Bilo je maksimalno dvadesetak ljudi, svi u meditativnoj tišini i miru. Jedini problem sa svom tom ljepotom i mirom bio je što smo Krešo i ja zaspali na plaži pod najjačim suncem ovog ljeta pa smo se zapekli kao najgori češki turisti. Kasni ručak imamo u restoranu u samoj uvali, gdje Luka Žitko i njegova supruga, vlajna Darja, na njegovoj djedovini, u staroj kamenoj ribarskoj kući za mreže, drže restoran i bar. Kućica je potpuno sljubljena s ambijentom, kao da joj je prirodno da bude tu i kao da je tu oduvijek, ili bar od davnina. I super je da se tu može dobro jesti i da imaju veliki izbor pića, radosti to sve koji su tu. Domaćini su nam pripremili kokota ispod peke s krumpirima. Kokot je riba koja najbolje ispadne ispod peke, jer je peka ne ubije i ne sasuši, nego meso ostane kompaktno i sočno.

I tu, nakon kokota i vina, dođe kraj ovom prekrasnom danu i lijepom dijelu ove priče. Krenuli smo kući. Čim smo isplovili od strane otoka u kojoj smo bili zaštićeni od bure koja se nemilo digla, u prsa su nas tukli valovi od tri metra. Odmah skrećemo u zavjetrinu, u uvalu grada Visa. I onda počinje neslaganje četiri prijatelja: ja navijam da prenoćimo, pojedemo po trokut-dva pizze u Karijoli, ujutro u hotelu uzmemo hemendeks pa se u miru i po mirnom moru lakoćom vratimo kući, no Baranović, čovjek od dva metra, silne snage i iskustva na moru, zbog neke jače sile od njega i zdravog mu razuma, navali da se trebamo vratiti. Kapetan Škarica mu popušta, a ja, budala, odustajem od ugodne pomisli da prenoćim u Visu, da se sutra vratim prugom, pa ipak idem s njima, da ne ispadnem p…, nego četvrti mušketir, najmlađi među njima- D’Artagnan.

Za put koji nam je u dolasku trebalo dva lagana sata, u povratku je trajao skoro četiri: vjetar i more su nas tukli, brod se dizao na val pa bi propadao u provaliju dola. Natukao sam rebro u jednom urušavanju i patio se, a ni Baranoviću, kojeg sam tog trenutka mrzio kao kardinala Richelieua, nije bilo lako i prvi put je djelovao zabrinuto. I nikog oko nas, u tom moru podivljalih valova u sumraku pa noći punoj mraka, nije bilo. Prošao je tek ogromni cruiser, onaj Scarlet Lady pun gay turista koji su bili u Zadru. Mahali su nam ljudi s palube, dozivali da nas spase, da se popnemo kod njih. Baranović se malo mislio pa odustao, umjesto k njima, nastavili smo tući more.

Prošlo je već jedanaest sati u noći kad smo se približili Rogoznici. Nismo imali snage ni volje nastaviti dalje pa je odlučeno da prespavamo kod Baranovića u vikendici te da zorom nastavimo prema Jadriji kod Šibenika (što smo mogli napraviti i prespavavši u Visu). I onda kad smo se domogli Baranovićeve kuće i kad sam mislio da je mojoj muci došao kraj, uslijedila je nova noćna mora. U sobi sam cimerovao s dobrim Antom Pižićem. Upitao sam ga jel’ hrče, a on kaže da je tih ko janje. Bilo mi ga žao pa mu priznam da ja hrčem, a on me onda zamoli da ga pustim da zaspe prvi. Zaspao Ante čim je jastuk dotaknuo, al’ ne mirno kao janje, nego hrče kao vepar u jazbini. Prisjele su mi u toj noći bez sna sve divote proživljenog dana.