TRILJE U MILANU Dva lica metropole ljepote

Gdje god pogledaš moda je i poza. Tamo u onom glavnom điru Milana u Via dei Mercanti koja izlazi na Piazza del Duomo i Galeriju Vittoria Emenuelle, prvi shoping centar  s najskupljim krpicama svijeta, uvijek je neki session. Fotografiraju mlade dame u haljinama s otvorenim leđima na kojima se naziru rebra kao kod rasnih engleskih hrtova.
U điru smo kao pravi turisti pa sjedamo točno nasuprot Duoma, da kamerom uhvatim kadar kako bus za turističko razgledavanje prođe ulicom pa da mi se onda otvori gotička katedralna grdosija. Nema na toj poziciji baš ni Milana ni Italije. Oko nas, na susjednim stolovima, s lijevog krila Azija, s desnog Amerika. Konobar u arbajtu je Indija ili Pakistan. Svojim talijanskim me podsjetio na talijanski kako su ga govorili neki Cigani iz Šutke, najvećeg romskog naselja na svijetu, kraj kojih sam jednom sjedio u hotelu Aleksandar u Skoplju, koji su se bili vratili iz velikog svijeta, baš iz Milana, gdje su se bavili automobilima i tekstilom pa s fake Rolexima na rukama i u uskim sakoima došli kući, da u blatu Šutke podignu kuće s kromiranim ogradama i betonskim lavovima na njima, u graditeljskom stilu naših gastarbajtera u Dalmaciji, gdje su gradili takve dvokatnice s fasadama boje breskve.

-Grazie mille, odgovaram konobaru kad mi donosi srednju mjeru koktela negroni, u čaši nalik vazi, s kičastim triptihom narančinih šnita na vrhu te vaze, kao u koktelu za Del Boya. Negroni ne valja ništa, a s jednim bezalkoholnim pivom sve je koštalo 32 eura.

Ostatak milanskog dana i večeri provodimo u kvartu Navigli, starom dijelu Milana s umjetnim kanalima iz 12. stoljeća kroz koji se grad opskrbljivao materijalima za izgradnju Duoma i palača u centru. Tu uz kanal nizaju se barovi i restorani, galerije i malene specijalizirane trgovine odjeće, knjiga, gramofonskih ploča, hrane i pića. U drugom redu uz kanal, iza tih starih kuća, bila su tvornička postrojenja i pusti magazini, koji su sada preuređeni u studija i urede, hotele i hostele, poneki muzej i poneki klub. Podignute su tu i stambene zgrade pune drveća i grmova koji obilato zelene fasade iz vertikalnih vrtova i gornjih lage s penthousima. Kvart je prestižan, građevine su šminkerske, stanovi se prodaju po 10 tisuća eura za kvadrat. Na Naviglima smo i na večeri, u restoranu Al Fresco, s Aninim prijateljicom iz studentskih dana, Caterinom, i njenim suprugom Ferrucciom. Pomalo fancy mjesto, no s jednostavnom izvedbom jela- i to jela iz cijele Italije i ponekog kuta svijeta, bez ograničenosti na Lombardiju. Takva je i vinska lista pa odmah naručujemo butelju chardonaya, omiljenog mi friulanskog vinara Jermanna. Ferruccio i ja smo za primo uzeli tanjur s po četiri bruskete od kojih je na jednoj bila šnita divljeg lososa s Aljaske. Caterina voli muzgavštinu pa je za prvo naručila punjenu lignju, a naša Ana cvjetove tikvica punjenih bakalarom na bijelo, uz crnu majonezu od sipinog crnila. Za drugi niz išlo je ovako: Ferruccio je uzeo orecchiette (vrsta tjestenine) s plodovima mora, Caterina krak hobotnice s verdurom, Ana pun tanjur frigadure- lignje, kozice i kockice bakalara u tempuri- sada s wasabi majonezom, a ja sam uzeo paštu s vongolama (bila je preslana pa smo to spomenuli konobaru, a on se duboko ispričao pa donio novo jelo gdje soli uopće nije bilo). No večera ukupno bijaše dobra. Nije bilo ni skupo za takvo mjesto, u takvom kvartu, u tom gradu: sve nabrojano, uz malo prosecca na početku, nešto grapa, kava i kolača na kraju, koštalo je 300 eura. S tim da je butelja dobrog starog Jermana bila 38 eura (what is very, very good price for that wine).

Noćimo u istom kvartu. Jutro standardno milansko: kava i brioche kraj kanala Naviglai i posjet prodavaonici ploča, čiji su vlasnici Caterina i Ferruccio. Pokazuje mi neke raritetne originalne primjerke iz 80- tih, a posebna hvala je za LP Paola Contea iz ’84. Za poklon mi pakira Sono Lucio, dvostruku LP kompilaciju Lucia Dale i Il  ballo di S. Vito, remasterizirani legendarni album Vinicia Capossele. Na kraju zagrljaji i po dva standardna prijateljska oproštajna talijanska bacia u obraze. Sjedamo u Alfu Giuliu, puštamo play listu s Luciom, Caposselom, Ornellom, Contijem, Paolijem, Endrigom i takvim nizom pa krećemo autostradom s tri trake punima teretnjaka i automobila prema Provansi u Francuskoj, gdje smo planirali ekskurzijski tjedan Trilja za uživanje u hrani i pisanje o tome. No, onda, negdje na putu, upitam Anu: „A da prije svratimo u Genovu, nije nam baš puno izvan rute, a baš je divna?“