GENOVA ZA NAS Hoće li nas to mjesto progutati i više se nećemo vratiti?

Genova per noi

Ma quella faccia un po’ così,
quell’espressione un po’ così,
che abbiamo noi prima di andare a Genova.
E ogni volta ci chiediamo
se quel posto dove andiamo
non c’inghiotte e non torniamo più.

Eppur parenti siamo un po’
di quella gente che c’è là
che, come noi, è forse un po’ selvatica,
ma, la paura che ci fa quel mare scuro
che si muove anche di notte e non sta fermo mai.

Paolo Conte, 1974.

Genova za nas

To lice malo čudno,
taj izraz malo čudan,
koje imamo prije odlaska u Genovu.
I svaki put se pitamo hoće li nas to mjesto
progutati i više se nećemo vratiti.

Ipak rodbina smo neka
tim ljudima tamo
koja je možda malo divlja,  kao i mi,
ali, strah nas je tog tamnog mora
koje putuje i noću i nikada nema mira.

Prijevod: Ana Ugarković

Stotine najgorih okuka- u talijanskom jeziku okuka se zove curva – stoje na cesti koja s gore ponire do obale, do veličanstvene Genove. Na obronku te gore, strašno strmoj iznad mora, podignuto je stotine velikaških gradskih palača. Stoje ondje iz povijesti kada je grad bio i republika, par stoljeća s najvećom pomorskom silom tadašnjeg svijeta, te s Venecijom i Firencom stoljećima u rivalitetima, sukobima i ratovima. I danas je Genova silna, najveća je luka Italije i šesti grad po veličini, s novoizgrađenim palačama od čelika i stakla sa stotinu katova koji rastu prema vrhovima gore koja stoji iznad svega genovskog. Impresivna je to panorama, sljubljena i suprostavljena i tom otvorenom moru i toj prijetećoj gori iznad koje se sunce rijetko probije i sija, dok kiše liju obilno i često.

Genova je i grad velike kulture, meni zanimljiv prvenstveno zbog genovske kantautorske škole (bila je i slikarska) koju su činili Fabrizio De Andre, Gino Paolli, Luigi Tenco, Umberto Bindi, Bruno Lauzi i Giorgio Calabrese, a koja je utjecala na Arsena Dedića koji joj je bio dopisni član, rođak kao Paolo Conte i prijatelj. Svi ovi pjevači su ili rođeni ili su odrasli u Genovi i u svojim pjesmama su opjevavali svoj grad. Fabrizio De Andre tako u pjesmi o ulici Via de Campo pjeva o prostitutkama iz nekih prošlih vremena, u kojoj im se obraća sa simpatijom i toplinom:

„U via del Campo živi jedna krasna,
velikih očiju boje lišća,
cijelu noć stoji na pragu
i istu ružu prodaje svima

U via del Campo živi jedna djevojčica
usana boje rose,
sivih očiju poput ceste,
a tamo gdje hoda niče cvijeće

U via del Campo živi jedna kurva,
velikih očiju boje lišća,
ako poželiš da je voliš,
samo ju za ruku uzmeš

I čini ti se da te vodi daleko,
ona te sa smiješkom gleda,
ne vjeruješ da je raj
baš tamo, na prvome katu.

U vio del Campo dolazi jedan sanjar
da je za ruku moli,
da je gleda kako se stubama penje
sve dok balkon ne zatvori.

Voli i smij se ako ti uzvrati ljubav uzvrati,
ako te ne čuje plači glasno,
jer dijamanati ne rađaju ništa,
dok iz gnoja cvjetovi niču.“

(Prijevod: Ana Ugarković)

Šetamo tom ulicom u utrobi lučkoga grada. Kale su uske, zidovi palača visoki pa je hlad skoro vječan, sunce samo u svom zenitu baci malo svojih zraka, kad ima sreće da ga iznad Đenove uopće ima. Te uličice su malo nalik onima u Napulju, malo prljave, malo po urinu i ustajalosti smrdljive, išarane grafitima: uglavnom škrabotina, potpisima i revolucionarnim parolama. Zadnji dan je rujna, turisti su rijetki i utroba stare gradske jezgre poprilično je pusta. Vođeni našim vjernim savjetnikom za odabir mjesta s klopom kakvu volimo, aplikacijom Osterie d’Italia, do čijih simboličnih pužića koju dodjeljuju izvrsnosti, do kojih držimo više nego do Michelinovih preporuka i zvjezdica, odlazimo u Mangiabuono, ime ostarije koje u prijevodu znači dobro jesti- a bome smo odlično jeli! Mjesto je maleno, drvena stolarija stara, ishabana i s patinom, stolnjaci oni karirani, a gazda za šankom s kuhinjskom krpom preko ramena, dok mu simpatična kćerka uslužuje goste, a musasti sin, vidno lišen iole ugostiteljskih manira i simpatičnosti uopće, nosa gajbe, slaže stolove i suncobrane. Gosti su uglavnom lokalci, čini se da je ovo ostarija u koju svraćaju na dnevnoj bazi. S jednog stola s gazdom pričaju o jadima slavnog nogometnog im kluba Sampdoria, koji je ’91 čak u žestokoj konkurenciji i velikoj kvaliteti tadašnje talijanske lige bio prvak, s nekoliko čuvenih igrača, Gianlucom Pagliucom na golu, ćelavim Lombardijom na boku ili u destruktivi vezne linije, naprijed Vialli i fantazista Mancini, a koja je danas u Seriji B, i to u donjem dijelu, 17. u poretku nakon pet kola.

No, ostavimo se nogometa, rekla bi mi Ugarkovićka, ajmo o hrani! Idemo s po dva jela. Ona za primo minestrone, ja pastu trenette s  pestom genovese. Minestrone ovdje nije u formi juhe, nego je više kao kaša, s dodatkom pesta, a u pastu su, osim pesta, dodali malo kuhanog krumpira i mahuna, kažu da to ovdje tako rade. I kažu da je bosiljak od kojeg rade pesto, naravno, najbolji na svijetu. Vraga je najbolji, pesto k’o pesto, no Genovezi su od te priče napravili kult, a to je najvažnija konstrukcija svake gastronomije. Za drugi tanjur ja naručujem juneće džepiće punjenim jajima i mladim graškom, što je izrezano na šnite i posluženo hladno, uz rusku salatu kao prilogom- u velike lučke gradove uvijek su dolazile velike ideje, ali i začini, namirnice i kuharski stilovi dalekih zemalja. A sad o Aninom bakalaru. U Genovi i pripadajućoj joj regiji Liguriji, kao i u Venetu, Kalabriji, dijelu Kampanije, Siciliji i Marki, baš kao i u Hrvatskoj, obožava se i masovno uživa sušeni bakalar, dok se u ostalim dijelovima Italije i cijelom Portugalu, gdje je bakalar prvo nacionalno jelo, konzumira soljeni bakalar (kojeg u Italiji zovu baccalà). No kakvoća mesa ovog bakalara bila je nevjerojatno mekana i lisnata, tako da smo vlasnika pitali je li to zaista stoccafisso ili je ipak baccalà. Rekao nam je da je to stoccafisso, ali od najboljeg bakalara, onog koji se lovi u moru oko otočja Lofoten u Norveškoj, na samom sjeveru njihovih teritorijalnih voda. Ovaj bakalar ovdje pripremaju na bijelo s krumpirima, kao i kod nas, samo što ovaj nije jušan, nego se temeljac postepeno dodaje, tako da je jelo točasto, a toč čak i malo kremozan. I još recimo da je to bio najbolji sušeni bakalar koji smo ikada pojeli! Bakalarovog mesa je bilo obilato u tanjuru, više od krumpira, a bio je toliko mekan i toliko sočan. Četiri jela puna Genove u njima platili smo 60 eura pa odmah kompariramo s cijenama kod nas, u Zagrebu i na moru, i govorimo da takvu kvalitetu za takve pare ipak ne možeš dobiti. Ispijamo zadnji talijanski cafe u obližnjem kafiću, pa sjedamo u Alfu i penjemo se nazad po curvama iznad Genove. Slušamo genovske kanconijere i pričamo o Luigi Tencu koji si je zbog voljene Dalide pištoljem prosvirao mozak u hotelskoj sobi nakon nastupa na San Remu gdje nije dobro prošao s pjesmom Ciao amore ciao. Ciao bella Italia, vozim kao Tazio Nuvolari, jurimo prema Provansi.