CHARTREUSE Božja tajna omiljenog alkohola Toma Waitsa i Quentnina Tarantina
„With a pint of green chartreuse, ain’t nothin’ seems right.“
Tom Waits
Propješačili smo cijeli centar Marseillea i obišli sve liqueur shopove, a onda smo se tri dana vozili preko pola zemlje Provanse, stali u svaku trgovinu koja je pružala iole nade da ćemo u njoj naći Chartreuse, ponosni francuski biljni liker koji četiri stoljeća u potpunoj proizvodnoj tajnosti i mistici prave redovnici rigoroznog katoličkog kartuzijanskog samostana i koji je, kako kažu, napravljen u otajstvu, a liječi tijelo i uzvisuje dušu. Svugdje smo nailazili na blagi osmijeh prodavača, razumljivost za našu želju i njihovu priču o tome kako ga je nemoguće pronaći, kako ti prokleti kartuzijanci naprosto odbijaju povećati proizvodnju pa je nastao pravi Chartreuse šok, gori i od onih naftnih: prvog iz 1973., zbog embarga tijekom Jomkipurskog rata i onog iz 1979., zbog Iranske revolucije, pada šaha Reze Pahlavija i dolaska Homeinija na vlast. O nestašici i fenomenu Chartreusea pišu u New York Timesu i The Timeu, u svim relevantnim i popularnim novinama i magazinima Francuske.
Potražnja u zadnjih par desetljeća enormno je porasla, prvenstveno jer se Chartreuse popularizirao u Americi, ušao je u popularnu kulturu i stekao kult, tako ga sada svugdje hoće, a ovi kartuzijanski redovnici ne j… svu živu silu ovozemaljsku, lagano guraju po svome, svake godine proizvedu istu količinu. Gazda glavnog liqueur shopa u marsejskoj luci nam je tako rekao da je ove godine dobio samo šest boca. Glavni tržišni problem je u tome što samo ti kartuzijanci znaju drevnu čarobnu recepturu pripravljanja Chartreusea i nikom živom, a pogotovo ne nekom svjetovnom, je ne otkrivaju ni za živu glavu. A iz nekog razloga- Božja volja, nema biti šta drugo- niti jedna velika industrija alkoholnih pića, sa svim svojim inženjerima kemije, nije uspjela skužiti što sve herbalno redovnici stavljaju u taj famozni liqueur pa da naprave neku alternativnu, generičku verziju pića/lijeka. Legenda kaže da zapravo samo dvojica samostanskih redovnika zna punu recepturu, sve količine bilja i omjere od kojih se pravi liqueur. Njih dvojica u najstrožoj tajnosti smiksaju te puste trave pa ih šalju u njihovu destileriju u samostan u Aiguenoireu poviše Grenoblea u Alpama, gdje onda posebna ekipa redovnika radi destilaciju i brinu se o maceraciji, odležavanju i cijelom proizvodnom procesu. No, bez ove dvojice nema ničega. I tako je to oduvijek- kad se jednom zdravlje pogorša ili naglo ode k Svevišnjem, drugi redovnik odmah regrutira novog partnera i šapne mu tu drevnu tajnu pripremanja. A cijela ta priča stara je četiri stoljeća. Bio je tada, na početku 17. stoljeća, jedan François-Annibal d’Estrées, maršal vojske kralja Henrika IV., koji je navodno pribavio tajnu eliksira života, no nije umio shvatiti taj zamršeni rukopis i složenu recepturu pa je za pomoć otišao kod pametnih redovnika, kartuzijanskim redovnicima u samostanu blizu Pariza. Ovi su onda mozgali oko škrabotina na tom smotuljku, ali nikako nisu shvatiti koje su sve to trave od 130 nabrojanih i kako uopće složiti blend. Stotinu godina je prošlo kad je samostanski ljekarnik Jérôme Maubec napokon skužio shemu pa je destilirao božanstvenu tečnost koja je imala 69% alkohola, prvotni pripravak koji je danas poznat kao Élixir Végétal de la Grande Chartreuse. Prvo je to išlo samo teško bolesnima za čudesno ozdravljenje, a onda se lijek omilio i zdravima pa se na mulama počeo dilati unaokolo alpskog kraja. Onda je kartuzijanska družba zeleni napitak malo prilagodila užicima i smanjila mu udio alkohola, a poslije su osim zelene, izrazito klorofilne verzije, smislili i light, žuti Chartreuse, s još manje alkohola u sebi, tek 43 posto.
Dobro se tada primila priča sa Chartreuseom i kartuzijanskoj bratiji u haljama je dobro išlo, no povijesne okolnosti su znale biti grde. Francuski revolucionari su i njih imali na piku pa su pobjegli iz Francuske kako bi sačuvali glave na ramenima. Kad su se stvari malo primirile, vratili su se kući, i stotinu godina su opet bili u miru Božjem, no nova frka zakuhala se 1903.; tadašnja vlast im je uzela samostan, prisvojila ga nacionalizacijom pa su redovnici emigrirali u Španjolsku i Chartreuse nastavili proizvoditi u disidenstvu. 1929., evo ih nazad, na svoje alpsko imanje i u destileriju, no nedugo nakon što su se opet namjestili, snašla ih je prirodna nepogoda, klizište im je sorilo samostan pa su proizvodni pogon Chartreusea prebacili u mjesto Voiron, u istom alpskom kraju. Sve je sa Chartreuseom išlo lijepo i glatko desetljećima. Bilo ga je sasvim dovoljno, i za bolesne i za pijane. No onda je nastala pomama: Tom Waits ga je opjevao u pjesmi Til The Money Runs Out, a ZZ top Chartreuse je stavio i u naslov pjesme. Potpuno ludilo nastalo kad je Quentin Tarantino snimio film Otporan na smrt, u kojoj igra i sam redatelj, a gdje se u jednoj sceni Chartreuse euforično ispija naiskap; nakon tog filma, Chatreuse se pojavljuje i na polici bara u sceni Nemilosrdnih gadova. Nakon svega toga, potražnja je enormno skočila. I tako smo danas sa Chartreuseom tu gdje jesmo. Nema ga. Već smo Ugarkovićka i ja izgubili nadu i vjeru da ćemo ga naći, kad ga već u Marseilleu nije bilo, no u papinskom Avignionu nabasamo na jednu malu trgovinu žestokih alkoholnih pića i vina pa na polici ugledasmo bocu od 7.5 dcl žutog Chartreusea. Prodavačica nam je rekla da takvu bocu zelenog nema, no da ima bočicu od 2 dl i minijaturu od 0.5 dl. Kupujemo sve tri: zelena je najskuplja- pakiranje od 2 dl je 20, a žuta blizu 50 eura. Tako smo ispraznili zalihu posljednje trgovine Provanse koja je imala nešto malo Chartreusea. Zahvaljujući tome, ispijam malo kremaste božanske alkoholne tekućine, zelene pa malo i žute boje, i umjesto da pišem o dvorcu papa iz 14. stoljeća u Avignonu, o onom nedovršenom mostu preko rijeke Rhône, zidinama koje okružuju grad i što se unutar njih jede, nošen drevnim eliksirom života, pišem upravo o divoti Chartreusea.