Jesen u kojoj je Zagreb ostao bez gljiva
Da bi se opisalo koliko ove jeseni nema gljiva u okolici Zagreba, u šumama i na obroncima Sljemena te drugih okolnih gorja, uzrečicom bi se moglo reći- nema ih niti za lijek!- no u stvarnosti nema onih jestivih, vrganja posebice, sada kada im je trebalo biti drugo poluvrijeme godišnje sezone, a za ove od kojih se prave lijekovi ne znam, nisam ekspert, kao niti uživalac onih ludih, halucinogenih, što ljudima čine privide, euforije ili histerije, a nekad i totalna puknuća. A ja sam totalno lud za vrganjima! Obožavam ih (!), obožavam ih svakako, prvo na carpaccio, narezane na ploške, poškropljene s tek malo kapi limuna i uz dobro salatu, najbolje uz divlju rikolu, a onda i s jajima, u fritaji, pa rižoto s njima; jedino ih ne dodajem mesnim jelima, u nekakve gulaše, pošto nikada vrganju ne želim dodijeliti prateću ulogu, u svojoj sezoni za mene on mora biti naslovan. Nestašica je opća, vrganja ove jeseni uopće nisam našao niti na jednoj zagrebačkoj tržnici, niti jednog jutra na Dolcu, mojoj matičnoj pijaci, a onda, u potrazi vikendima, ni na Kvatriću, ni u Utrinama, gdje su prije na dva štanda učestalo imali ponudu raznih jestivih gljiva.
U neutaživoj želji za vrganjima, zovem Željka Valića Baju, gljivara od glave do pete, osebujnog lika najširih interesa u životu, u kojem se svačim i bavio: napisao je jedan roman i jednu zbirku priča, a uz svog gurua Zdenka Domančića je u sebi razvijao pa artikulirao medij iscjeliteljstva. A u životu najviše uživa u branju gljiva i riječnom ribolovu.
– Najveći užitak mi je kad u šumi uočim gljivu, kad je vidim tako lijepu, govori.
Petak je, jutro je, vozimo se u Gorski kotar, Baja kaže da ih tamo ima. A za ovu nestašicu u Zagrebu, kaže da je ona zbog ekstremno sušne godine, da vrganja uopće nema i da se ne sjeća da je ikada tako bilo. Povremeno ovako ode do Gorskog kotara, gdje poznaje teren pa nabere raznih gljiva- neke odmah priprema za jelo, a neke kiseli. Na poklon mi je tako donio tri tegle: jablanovača, kostanjevčica i puza.
Baja vozi polako i loše, a priča puno, razno i zanimljivo, svakog vraga zna. Šaramo, skačemo s teme na temu, a nekako se uvijek vraćamo na priču s kojom smo razgovor započeli i zbog koje smo na put krenuli- o gljivama. Uhvatili se tako i o otrovnim gljivama. Baja me uči, govori da je zlatno pravilo u berbi gljiva da ukoliko postoji iti jedan posto sumnje oko jestivosti gljive, da je se treba odreći i ostaviti je, da u gljivarenju rizika ne smije biti. Spominje mi smrtonosnu zelenu pupavku pa onda i priča o ljepoti, ali i otrovnosti muhare; kaže da je neki ipak konzumiraju nakon četiri dugotrajna iskuhavanja, no da on to nije probao. Onda smo pričali o halucinacijama na ludim gljivama. Nije se ni Baja nikada pucao s njima. No, pričao mi je zanimljive mitove i legende o takvim gljivama. Kaže da je kod legende o Djedu Mrazu, primjetna simbolika gljive muhare (lat. amanita muscaria), da je crvena boja njegove oprave nalik muharinom klobuku i da se s dosta priča povezuje sa sibirskim šamanima. Legenda o sibirskim šamanima stara je tisućama godina, a prema njoj, šamani su spajali fizički svijet s onim nevidljivim duhovnim, odnosno, šamani bi u stanju transa iz realnog odlazili u onkraj kako bi spašavali izgubljene duše, uklanjali sile zla i nadnaravnim liječili bolesne. Baja priča kako su po nekim legendama šamani u druge svjetove putovali jedeći upravo gljive muhare. A muhare su voljeli papati i sobovi sibirskih šamana pa bi se, priča priču Baja, u transu bacali na leđa, mahali nogama u zraku, veselo tresli rogovima i od smijeha kesili velike zube. Ti šamani su po tim legendama koristili i dimnjake, ispod kojih bi u gorućim pećima spaljivali papiriće sa zapisanim molitvama, porukama i željama, koje bi onda dimom otišli svemogućem. Sve su to poveznice iz Sibira s dobrodušnim djedicom iz Laponije (ili iz Velikog Ustjuga u Vologodskoj oblasti, po ruskoj verziji) koji nebom juri na saonicama koje vuku leteći sobovi pa kroz dimnjake ulazi u kuće, da djeci ispuni želje i ostavi poklone.
Lude gljive osobito su bile bliske duhu kulture hippya i onima koji su s njima eksperimentirali zbog spiritualnih doživljaja. Tu se tripovalo s halucinogenom gljivom psilocibom mexicanom. Onda mi Baja govori i o nekoj kineskoj gljivi- lat. lanmaoa asiatica– koja izaziva tkz. liliputansku halucinaciju, odnosno, da ljudi na njoj oko sebe vide patuljke. Kažem Baji da su mi onda Štrumfovi suspektni, da izgledaju kao da su ispali iz takve liliputanske halucinacije: mali su i plavi, kuće su im gljive, a bradati vođa, Papaštrumf, koji stalno kuha neke čarobne napitke, isti je Djed Mraz. Baja se smije, kaže da priča ima smisla.
Kad smo sišli s autoputa i onda se vijugavama uspinjali gorom pa prolazili kroz nju i povrh nje, priče smo smanjili pred impresijama pejzaža. Dan je bio sunčan i krajobrazu s livadama i crnogoricom istaknuo je sve pune nijanse zelene. Negdje iza najljepše dionice vožnje, nedugo nakon što smo prošli Park šumu Golubinjak, stali smo i parkirali uz cestu kraj guste šume. Satima smo bili unutar stabala, hodali van staze, po mahovinama i papratima, malo zapinjali za grane, preskakali ih, probijali se i zavirivali iza svakog debla. Nabrali smo pola košare gljiva, uglavnom vrganja i nešto drugih jestivih vrsta koje nisu toliko ukusne pa ih Baja kiseli.
Mikroklima Gorskog kotara je drukčija nego ona u zagrebačkom kraju, tako da nikada suša nije toliko izražena, uvijek bude neke vlage. Dan u Gorskom kotaru završili smo na Lokvarskom jezeru i u restoranu Eva. Divan kraj, pristojan i ugodan konfekcijski restoran. Baja je pojeo pohane žabe, ja srneći gulaš, a sve smo zasladili sa štrudlom od šumskih borovnica. Gljive nismo jeli, imali su ih samo kao prilog uz meso. Lagano smo krenuli kući. Taman se smrkavalo kad smo se vratili u Zagreb. Vrganje sam pripremio u velikoj fritaji sutradan za večeru ekipi. Nisu bili najbolji, imali su dosta mokrih i gnjilih dijelova, tako da sam u čišćenju bacio više od polovice. Ali, bolje ikakvi, nego nikakvi u ovoj zagrebačkoj jeseni bez gljiva.