Maslina je obrana, a Mišo Kovač je uskrsnuo

Bio sam u: maslinama

Jedan lik u jednom šibenskom kafiću, dobro nalizan pelinom, nagnuo se prema meni da komentira sve ostale iz lokala: „Žika, gledaj ove maslinare, ko narkomani su, samo idu jedan do drugoga i šapću: ‘Koliko si ti dobio?’“
„Kod mojih četrnaest posto“, odgovorim mu; nije znao da sam i ja na vikend u Šibenik došao kako bi sestri pomogao s branjem maslina u Primoštenu, pa sam tako prešao na taj seljački, težački, maslinarski side. Nije mi baš svakogodišnja navika ići u masline, no kad stignem, baš uživam u tom obiteljskom ritualu i druženju u prirodi. Maslina je malo, a nas bude puno, tako da to i ne bude naročita težačka muka, više je solidna rekreacija, s dobrim objedom u kući između maslina. Otac mi je od ribara s Prokljanskog jezera kupio ribe- pet kilograma zubataca, orada, ovčica, pagara i gofova, sve komadi između 30 deka i pola kilograma, po odličnoj cijeni od 20 eura po kilogramu te prvoklasnosti. Na ribarnici bi to koštalo skoro pa duplo.
U jednom danu ubrali smo 200 kilograma i iste večeri odnijeli u uljaru pa dobili 28 litara ekstra djevičanskog ulja. Sestri dosta, a nama beračima pomagačima po koja litra za popunjavanje godišnje potrebe.

Dalmacija je sada sva u maslinama. Malo je velikih proizvođača s plantažama maslina kao u Španjolskoj ili na jugu Italije, no u Šibeniku skoro da ne poznajem familiju koja nema nekog člana koji nema nešto maslina. Prije nekih 20-tak godina ljudi su u poljima i krševima oko Šibenika počeli masovno saditi masline. Mnogi su u Donjem polju vadili trsove vinove loze, prekidali tu tešku poljoprivrednu tradiciju svojih težačkih obitelji i sadili masline, s kojima se čovjek ne ubije od posla kao s vinogradom, puno je lakše, jednom se u godini obrežu, jednom se baci malo gnojiva ispod njih, a najveći posao je zapravo berba. Kako svi sad nose brigu branja svojih maslina, manjak je berača, zato uskaču Filipinci i Nepalci. Dosta je ulja, cijena mu je sada 15 eura po litri, no teško ga je prodati u Šibeniku, nema kome kad svatko ima svoje. Zato se kanistri voze za Zagreb, jedino tržište za dalmatinsko ulje.

Jeo sam: škriljune iz Prukljanskog jezera

U moja tri šibenska dana- kod kuće- jeo sam samo blago iz Prukljana, jezera  u donjem toku rijeke Krke, gdje se more već miješa s vodom pa je voda boćata na vrhu, a na dnu izrazito slana, morska. Prukljan je bogat ribom. Tamošnji cipli, bataši, narastu preko kilograma, idu i do tri, meso im je snježno bijele boje, ne srame se brancina, kaže se ovdje kako bi se izrazilo koliko su dobri. Bogatstvo je i ostalog ribljeg fonda koji tu dolazi na mriještenje. Velika delicija je riblja sitnež koju u Skradinu zovu čokalice, a dolje iza zavojite nizvodnosti, u Zatonu šibenskom, golci, pošto su mali i beskožni, potpuno čiste bijele boje, izgledaju kao spermići pod mikroskopom. U Skradinu ih češće prže, samo umoče u kipuće ulje, a ja ih više volim leše, samo umočene u kipuću vodu pa začinjene maslinovim uljem- nikako ovim mladim, da svojom gorkom svježinom ne satare njihovu nježnost. Iz Prukljana sam za nedjeljni ručak pak nabavio još jedno blago ovog jezera- škriljune, najveće i najukusnije kozice svog našeg mora i svih ovakvih jezera, čije je meso gotovo čvrsto kao meso jastoga. Napravio sam ih na buzaru, bacio unutra i malo tjestenine. Ostavio sam ih cijele, u oklopu i s glavama na kojima su ostali i brkovi im i oči, jer nemam problem da se suočim s onim što jedem.

Pratio sam: spektakl smrti Miše Kovača

Jedna prijateljica mi kaže kako je prije par dana pričala sa svojim društvom, nekolicinom zagrebačkih umjetnika, i da svi oni ne shvaćaju cijeli taj hype oko smrti Miše Kovača te da su se složili da on nije bio baš tolika zvijezda. „Ma jok“, kažem, “prodao je 20 milijuna ploča, oženio miss Jugoslavije i vozio Citroen Maserati, jedan od samo dva takva u Jugoslaviji, kakav su u svijetu vozili francuski predsjednici Georges Pompidou i Jacques Chirac, sovjetski vođa Leonid Brežnjev, iranski šah Reza Pahlavi, car Etiopije Haile Selassie I., diktator i monstrum iz Ugande Idi Amin te jedan od Mišinih omiljenih nogometaša, Johan Cruyff. Ako Mišo Kovač stoga nije bio tolika zvijezda, tko onda, zaboga (!), je- jedino Tito do, a Isus Krist od 1990. Mišo je je uz toliko ploča rasprodao i hrpu koncerata, a onaj koncert Noć svijeća iz ’93. na Poljudu bio je najrasprodaniji koncert sve do Thompsonovog hipodromskog. Najznačajniji jugoslavenski festival, Splitski festival, Mišo je 1971. osvojio s pjesmom Proplakat će zora (tekst: Drago Britvić, skladba: Stjepan Mihaljinec), koja je dopala Mišu jer su je prije odbili svi drugi pjevači. Mišo je pobijedio u svim kategorijama, osvojivši prvo mjesto kod žirija i kod publike te je dobio sve ostale nagrade koje su se dijelile, od posebnog novinarskog žirija, međunarodnog programa, a dobio je i neka nagradna jedra: zlatno, srebreno i brončano, apsolutno sve je osvojio. Nitko nikada na takav način ni prije ni poslije Miše u Splitu nije trijumfirao na takav način. Poslije je još par puta osvojio Splitski festival pa se od njega oprostio, ostvarivši ondje sve pa otvorivši prostor da i drugi postanu zvijezde.

Netko je jednom rekao: “Ono što su sise Dolly Parton za Ameriku, to su brkovi Miše Kovača za nas.” S tom rečenicom započinje moj dvodijelni dokumentarni ep o Miši Kovaču koji sam napravio za HRT. Njegovi brkovi su naš, a njene sise američki nacionalni simbol. Kad bi u nekoj staroj kvizaškoj igri asocijacije izašlo: „Brkovi“, svatko bi rekao: „Kolona A Mišo“, a u Americi bi, prije pojave Pamele Anderson, pretpostavljam, rekli: “Dolly Parton.“ Ako se malo maknemo od brkova i sisa te stvar/simboliku/ poredbu uopćimo, onda je Mišo Kovač za nas ono što je Elvis Presley za Ameriku. Film još nisu prikazali, a kad će i hoće li, ne zna se, pošto sam ga radio uz protivljenje Miše Kovača i njegove supruge Lidije, pošto je uz  njihov nadzor bilo nemoguće išta napraviti.
I onaj njegov ispraćaj, bio je baš onakav kakvi su bili simbolika i važnost njegovog lika za Dalmaciju, a posebno za grad Split. Ništa u toj naglašenosti nije bilo pretjerano. Tako su Brazilci ispratili Pelea, Argentinci Maradonu, a mi Mišu. Po meni su falili još samo Rafali u niskom letu iznad Poljuda u trenutku dok su njegov lijes na pogrebnom vozilu vozili atletskom stazu ispod 30 i više tisuća svijeća i duša na tribinama.

Izašao sam u: restoran Mano  

Po povratku u Zagreb, večerao sam u- nakon četiri godine obnove zgrade Gliptoteke- nanovootvorenom i novouređenom restoranu Mano. Velebna je to zgrada, restoran u njoj decentno je uređen, hrana je na jako visokoj bistro izvedbi, posluga je elegantna, sve je jako nobl, slično kao u londonskim restoranima upper classa. Mano je bio krcat i u kišnoj večeri utorka, bez rezervacije se nije moglo dobiti stol. Tako je restoran Mano ekspresno (opet) postao vodeći restoran raznog establishmenta i ostalog šminkeraja Zagreba i pridošlih takvih iz provincije. Malo je tako decentnih restorana i važnih društvenih scena kao što je Mano, ne mogu se izbrojati niti na prste jedne ruke. Za predjelo smo pojeli guščju paštetu sparenu s bundevinim pireom te jedno jako ugodno iznenađenje- prešane svinjske uši, čiji je okus bio jako nježan, potpuno suprotno očekivanju od onoga kako sirove, prije prešanja, te uši izgledaju. Za glavno jelo (čak i nakon tri dana u Šibeniku!) naručio sam filet zubatca koji je bio pun svježine i kvalitete, s mladim malim kuglicama krumpira. Jedino što ne shvaćam zašto taj filet stavljaju na salatu koja se tako usaftala, pogušila, gotovo pa skuhala, umjesto da svježa bude sa strane. Popili smo butelju chardonaya Marjana Simčiča iz Goriških brda, a za kraj i dva kolača za desert. Sve skupa koštalo je 300 eura. Za takvo mjesto zagrebačke visoke klase i nije bilo ekstremno skupo, kako već kod nas to zna biti.     

     

Gledao sam: Crnu kuglu 

Španjolski kandidat za Oscara, Crna kugla (r. Javier Ambrossi i Javier Calvo) raskošno je snimljen melodramski film o homoseksualnoj ljubavi, a trodijelnom radnjom u različitim vremenima poprilično je konfuzan, rasut i onda teško spojiv (u prvoj polovici filma ne možeš spojiti ništa s ničim). Crna kugla preuzeto je ime nedovršene drame Federica García Lorce. Zapravo postoje samo četiri stranice te Lorcine drame, a u jednoj od tri filmske radnje, ovoj iz današnjeg vremena, gdje pisac, također gay orijentacije, od svog djeda po majci, kojeg nikada nije upoznao, jer je još prije njegovog rođenja obitelj napustio zbog ljubavnika kojeg je upoznao u kinu koje je prikazivalo pornografske gay filmove, nasljeđuje izgubljene stranice Lorcine drame Crna kugla. Taj njegov djed je kao mladić protagonist druge priče ovog difuznog triptiha, koja se događa za vrijeme Španjolskog građanskog rata i gdje je on nespretno završio u redovima nacionalista generala Franca. Ondje je član streljačkog voda koji se sprema za strijeljanje skupine revolucionara među kojima je plavokosi mišićavi mladić koji zaokupljuje njegove misli, pri čemu ubrzava bilo njegovog srca i probije mu znoj na čelo i prsa. U par dana prije nego što ga je jedne zore beknuo iz puške, oni izmjenjuju ljubavne emocije pa mu ovaj (revolucionar kojeg će strijeljati) priča o svojoj životnoj ljubavi s Lorcom te mu otkriva da je neposredno prije smrti napisao dramu Crna kugla, otkriva mu gdje se taj rukopis nalazi i moli ga da se pobrine da se on objavi. Nakon što ga je smaknuo, mladić pronalazi rukopis, pri čemu gubi prve četiri stranice, no onda je nejasno zašto je čekao sve do današnjih dana da ga ostavi unuku kako bi ga on objavio. Treća, odnosno prva radnja filma, radnja je koja je razvijena iz četiri postojeće stranice drame Crna kugla, a radi se o gay mladiću iz ugledne građanske obitelji u Granadi, smještenoj netom prije početka rata, kojeg ne primaju u nekakav elitistički utjecajni društveni klub, a u kojem se glasa kuglama- bijelim za ulazak, crnim za odbijanje prijema u članstvo, pri čemu je on zbog svoje seksualne orijentacije zasut onim crnim.

Sam svršetak filma razvučen je na pola sata- možda i 45 minuta- velike patetike. Nikako da dođe kraj toj zloj kobi i nesretnim ljubavnim krajevima. Film je to u kojoj su likovi velike ratne tragedije, među kojima i Lorca, kvirovski svedeni samo na svoju homoseksualnost, kraj kojih druge izražajnosti junaka kao da ne postoje. Tako su Lorca i svi njegovi, samo homoseksualci u nezgodnim vremenima.

Pročitao sam: Tanku kožu

Sa Željkom Valićem nedavno sam išao u Gorski kotar, što je bilo moje prvo branje gljiva i učenje osnova o njima te raspoznavanju jestivih od nejestivih. On je pasionirani gljivar i riječni ribar. Malo toga je u životu za ozbiljno radio, a zna ponešto ili sve o svemu i svačemu. Objavio je 2015. godine, u izdanju Algoritma, roman Tanka koža, kojeg sam nakon branja i druženja s ovim osebujnim i nesvakidašnjim likom, preko moje matične knjižnice Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu, naručio iz zagrebačke knjižničarske centrale, pošto primjeraka nema puno, kao ni gljiva ove jeseni ili somova u našim rijekama uopće. Tanka koža je roman onih lutajućih svijesti. Njegov glavni lik žuri jednog jutra preko pola grada da se u zadnji čas prijavi na burzu rada, kako kao nezaposlen ne bi ostao bez zdravstvenog osiguranja. U toj žurbi nailazi na niz znanih bizarnih likova od kojih je satkana i njegova ukupna bizarnost. Svi ti bizarni likovi, bizarna iskustva s njima i bizarni dijalozi stvoreni su na takav način da je urednik romana Kruno Lokotar Željka Valića usporedio s ruskim piscem Venediktom Jerofejevom. I zaista, Valićev Žuti kroz pola Zagreba susreće likove i sudbine kao Jerofejevov Venja na putovanju vlakom od Moskve do željezničke stanice u Petruški.