Ružičasti san generala s urednim brkovima i jedna Ikeina stalaža

|
Autor: Ivan Živković Žika

Pročitao sam: Tijelo Davida Szalaya

Kiša je; i odmah je kaos u vožnji zagrebačkim ulicama. Brisač radi na drugoj brzini, lagano gmižem u gužvi, krenem pa opet stanem, patimo se i ja i moja sportska Alfa Romeo Giulia. U Kačićevoj kupim Anu, idemo u Ikeu, ja po stalažu za knjige, a ona ondje stalno ima hrpu toga za kupiti, svakakvih sitnica i komadića za upotpunuti svoj radioničarski laboratorijski prostor Kod Ane. Poklanja mi knjigu, roman Tijelo, pisca David Szalaya, dobitnika Bookerove nagrade 2025., hrvatsko izdanje Sandorfa, u prijevodu Hane Samaržije. Salay je bio glavna zvijezda ovogodišnjeg Interlibera, a ovog kišnog zagrebačkog jutra, netom prije nego sam pokupio Anu, gostovao je u Sandorfovoj knjižari u Kačićevoj 7, u produžetku kafića Sedmica, odmah ispod Kod Ane i odakle mi je Ana donijela potpisan primjerak knjige. Igrom slučaja, dok se tako nikako vozimo, na Yammatu kreće kratki, blic intervju ili par izjava- kako god to nazvali- pisca Szalaya. Slušamo to, brisač i dalje umjereno maše, mi jedva idemo, a Szalay, u prijevodu ženskog glasa, priča sporo i dosadno- o muškosti svog lika i o tom kako ne smatra da je to roman samo o tome i kako, uz to, ni ne smatra da je to roman samo za muškarce. Onda je to isto pretumbao, a suštinu ostavio istom pa je to isto zapravo ispričao još tri puta, odgovorivši tako na sva tri pitanja. „Jebote, šta ga ovaj davi“, kažem Ani. Ona se smije, slaže se.


Iste večeri počinjem čitati roman i dugo ga ne ispuštam. Pročitao sam ga u dva dana. Životna sudbina Szalayeva Ištvana iz Tijela dijametralno je suprotna od Szalayeve dosadnjikavosti s Yammata. Povukao me lik Ištvana kao što je njega vakumska sudbina koja ga je vrtjela kroz život, od totalnog autsajderske iz početne pozicije njegovog mladenaštva u tranzicijskoj Mađarskoj, njegovom seksualnom sazrijevanju, slučajnom krvoproliću pa novoj životnoj dobi i životu u Londonu, gdje je na početku opet autsajder koji spletom okolnosti, prvotno kroz neemotivni seksualni odnos pa ipak uzdignut u puni ljubavni, ulazi u visoko društvo i raspolaže velikim bogatstvom, što se sve, zajedno s njim, raspada u tragediji. Ištvan u sve to ulazi, i kroz sve to prolazi više kao autsajder svog života, kao da taj život više promatra, nego što ga živi i upravlja njime. Szalay piše jezgrovito, minimalistički, gdje su dijalozi posebno takvi, svedeni tek na riječ ili dvije, sa suštinom koju autor poslije prepriča ili je, češće, prešućuje i tako se ostavlja čitatelju da je iščita i shvati kako mu dođe. Dijalozi slični dijalozima Cormaca McCarthya, a opisi slični opisima Petera Handkea. Slični, ali još srezaniji. Szalayevo tijelo je egzistencijalistički roman o nesreći Ištvana, a istovremeno je i žanrovski, pošto stalno nosi neko trilersko iščekivanje koje se na jednom kraju neočekivano dogodi, a na drugom ne dogodi, iako se očekivalo.      

Išao sam: na Interliber

S police uzimam knjižurinu od tisuću stranica- Talijanske bajke, prikupljene u posljednjih stotinu godina iz narodne predaje i raznih narječja pretočene u književni jezik, što je uradio klasik 20. stoljeća Italo Calvino pa idem prema blagajni da je kupim.
„Odličnu knjigu ste odabrali“, čujem glas sa strane. Okrenem se, glas je to urednika izdavačke kuće Fraktura, Romana Simića, koji stoji na štandu s ostalim uredničkim bordom kuće, da preporučuje knjige kao dobre cipele u nekom otmjenom talijanskom butiku. Ne poznajemo se, no preko knjige se tako upoznajemo. Kažem mu da volim Calvina. On kaže da ga voli i on i da je ova knjiga posebna, da su unutra ispisane bajke svih talijanskih regija. Ja mu govorim da mi je zajednička prijateljica, Ana Ugarković, kojoj je Simić uredio nekoliko kuharica, pričala o mitu rimskih kućnih i obiteljskih duhova Lari i Penati o kojima Calvino piše u zbirci eseja Nevidljivi gradovi, a po čemu je ime dobio i jedan zagrebački bistro, tako da zbog tih duhova želim pročitati i bajke iz zemlje koju često posjećujem i čiju kulturu volim.
„Uživajte u knjizi i puno pozdravite Anu“, kaže Roman na kraju moje kupnje cip…, pardon, knjige. 
Kupujem još par knjiga, a odlazim i na promociju knjige Veliki Žuti, biografije Roberta Prosinečkog, koju je, vještinom Robijevog rolanja, ispisao moj prijatelj i novinar Dražen Krušelj. Knjigu sam pročitao ovo ljeta. Sada, dok Prosinečkog gledam na pozornici, ostarjelog, udebljalog i mrzovoljnog ( „On je namćor“, kaže Dean Duda na bini), poželim još više nego što sam poželio dok sam knjigu čitao- snimiti dokumentarac Veliki Žuti.

Ručao sam u: Rougemarine u MSU

More ljudi lilo se paviljonima Zagrebačkog velesajma u vikendu Interlibera. Izgledalo je kao da se zaista čita. A onda je i more ljudi trebalo i nešto pojesti pa nešto popiti, samo od knjige se ne živi. Dobra hrana Jutarnjeg lista čak je objavila i odličan vodič gdje dobro jesti unaokolo Interlibera. No sva ta mjesta su bila puna ko šipak. Na burger u Mrkvi kraj 12 paviljona trebalo je čekati između sat i sat i pol. Gužvetine su bile i na svakoj kućici s kobasicama. Prošetao sam do Muzeja suvremene umjetnosti, u restoran Rougemarin, u kojem još nisam bio, a ljudi su mi ga hvalili. I tamo je puno, obje prostorije, svi stolovi. Ipak sam imao sreću (pred kasniju laganu nesreću) jer se oslobodio jedan stolić kraj ulaza. Škicnuo sam da je konobar za stol do mojega jednom gospodinu donio pljeskavicu na, što bi se reklo, posteljici od gravčeta koje je bilo na tavče, a poviše dva komada zapečenog sira pa poviše još pohani kolutići luka. Pročitam u jelovniku da se to jelo zove shio pljeskavica i da je dio balkansko japanskog fusiona. Pitam se što je, pored graha, pljeskavice, ličkog škripavca i luka, japanski dio gastronomskog sljubljivanja pa onda pročitam da je meso fermentiralo u tradicionalnoj japanskoj shio koji marinadi. Nije naročita penetracija Japana u Balkan, al’ naručim da vidim i probam. Konobari jure po sali, robotizirani su, užurbani, zadihani i dekoncentrirani. Ne mogu se nositi s tolikom navalom gladne čitateljske publike. Donose mi pljeskavicu, a kako sam bio jako ogladnio, brzinski je fotkam i počinjem jesti. Nije mi naročita, jeo sam i bolje, i to bez japanskog kulturnog utjecaja, u čistoj balkanskoj izvedb,i s dimom ćumura, kojeg ovdje nije bilo. Negdje na pola puta, na 100 pojedenih grama, skužim da na mojoj pljeskavici nema škripavca. Pozovem konobara pa ga pitam: „Nije li na pljeskavici trebao biti sir?“ „Trebao je“, kaže; i kaže još da će provjeriti u kuhinji pa odjuri okolo drugih stolova. Vratio se kad sam završio i drugih 100 grama pa se ispričao, rekao je da je greška kuhinje i da će dati 50 posto rabata na cijenu jela. „Ok“, kažem mu i zahvalim se.     

Još sam išao u: Klovićeve dvore na otvorenje izložbe Vlahe Bukovca

Izložba se zove Između svjetla i sjene, Vlaho Bukovac- praško razdoblje 1903-1922. To je završna izložba iz triptiha o Vlahi Bukovcu u Klovićevim dvorima, prije kojeg su postavili slike njegovog zagrebačkog i pariškog razdoblja, što su bile izložbe koje je posjetilo 50 tisuća razgledatelja, a to je u našim galerijskim rangovima svakako blockbuster. Autorice izložbe su Petra Vugrinec i Lucija Vuković.  U Bukovčevom praškom razdoblju niz je portreta, gdje su mi najdomljiviji onih nekoliko s Vlahinim sinom Agom- od momčića u šorcu s nogometnom loptom u rukama na nekoj terasi, lijep i nježan kao mladost dječaka Tadzia iz Mannovog romana Smrt u Veneciji pa do portreta Age u mladenačkoj dobi, s cigarom na cigaršpicu u ruci, zalizanog i u odijelu, djeluje potentno i izgleda kicoški. Po zidovima je niz Bukovčevih alegorija i aktova, sve pridošlo iz niza muzeja iz zemlje i Europe te zbirki privatnih kolekcionara. Posebna atrakcija među slikama je Ružičasti san, ženski akt, manja verzija istog djela koja se pak nalazi u Beogradu, gdje je nekad krasila Titovu kancelariju. Veliki Ružičasti san je i dalje u Beogradu, a ova mala verzija je nedavno na aukciji u Beču prodana za gotovo pola milijuna eura, čime je postala najskuplja slika nekog hrvatskog slikara. Svi šute tko je kupac, nevjerojatno je da nitko od novina nije objavio ono što se šapće i što svi znaju: mali Ružičasti san ide u dom generala s uredno štucanim brkovima, Ivana Čermaka.     

Slušao sam: Mi smo se voljeli Miše Kovača

Još uvijek sam u filmu Miše Kovača. Ne filmu mog dvodijelnog dokumentarnog epa Legenda- snimio sam ga za HRT pa sad oni imaju pravo na njegovo prikazivanje, a ne prikazuju ga, vjerojatno zbog moje svađe s pokojnim Mišom i njegovom suprugom Lidijom, nego su ga bunkerirali, što je, koliko znam, jedinstveni slučaj u Hrvatskoj- nego u filmu glazbe Miše Kovača. Ima jedan album iz 1974., koji je snimio za Suzy records, zove se Mi smo se voljeli, a na neki način zaboravljeni je Mišin album. Malo tko uopće zna za te pjesme, a kamoli da ih sluša. Njega nema na Spotifyu, nikako ili tek rijetko koja pjesma s njega se pusti na nekom radiju, a Mišu nisam ni jednom čuo da uživo izvodi nešto od tog repertoara. Cijeli album kao da nikad nije snimljen. Ima ga samo na Youtubeu, iako ne bilježi broj preslušavanja kakve imaju Mišini komercijalni albumi i najveći hitovi. Razlog je vjerojatno taj što je album snimio za izdavačku kuću Suzy, a ne za tadašnji Jugoton, gdje se svadio s tadašnjim direktorom pa je s Dušanom Šarcem kao urednikom otišao u Suzy i snimio ovaj album (poslije su Mišu vratili u Jugoton). Mi smo se voljeli stilski je potpuno neočekivan album i drukčiji od svega što je Mišo snimio od 1969. do tada i svega što je snimio 80- tih godina. Ovo je pravi album rokerskih balada, a produkcija i aranžmani zvuče kao je sve upakirano u nekom američkom studiju tog vremena . Autori pjesama su mu uglavnom Dušan Šarac i Đorđe Novković, a i oni su napisali skladbe potpuno drukčije od onih laganih i zabavnih kakve su mu radili 80- tih. Jednu pjesmu napisao mu je i Kemal Monteno, a jednu i Zdenko Runjić. Na Mi smo se voljeli Mišo i pjeva nekim drukčijim vokalom, nježnije i toplije. Pustite i uživajte u najboljem Miši.    

       

Kupio sam: stalažu u Ikei

Ima mondrianovski look, rubovi polica obojeni su u crvenu, zelenu, plavu i žutu. Konstrukcija je željezna pa kontrira svemu u mom drvenom potkrovlju i stoji ko skulptura uz jedini uspravni zid boravka. Uljepšala mi je stan i razveselila me. Kupio sam je u Ikei, originalni dizajn je Nielsa Gammelgaarda iz 1985., a sad su je ponovo počeli proizvoditi. Teškom mukom sam je složio, pošto sam zaj… na prvom zavidavanju pa su sva daljnja bila uzaludna jer sam se morao vratiti da ispravim prvo. Dugo sam bio sagnut dok sam sve to uradio, zbog čega su me ukočila leđa pa sam, sam sa sobom, glasno opsovao, no ipak sam bio sretan zbog te stalaže. Počeo sam slagati malo knjiga  na gornje tri i gramofonske ploče na donju policu. U jednom momentu kažem: „Akuža!- četiri aša, poredala su se lica Bekima Fehmiua i Sylvestera Stalonea s naslovnica autobiografija, Stonera s romana Johna Williamsa i Milesa Davisa s The Kind of Blue, kultnog albuma kojeg, po mom držanju, svaka stalaža koja nosi gramofonske ploče mora držati. Pridodao sam i crnu izvedbu najdražeg mi radija, Tivoli Model One, kojeg je 2000. dizajnirao legendarni audio inženjer i jedan od osnivača kompanije Tivoli iz Bostona, Henry Kloss. Tivolijev i Klossov Model One dobio je nekoliko nagrada od nekoliko magazina za najbolje dizajniranu audio opremu godine. A sa zida na koji se prislonila stalaža morao sam tek privremeno skinuti sliku Njemačka od Gorkoga Žuvele, al’ samo dok me bol u leđima ne prođe pa da se popnem i postavim je malo više. Savršeno će se uklopiti.