PREPORODITELJ KASTAVSKE BELICE DEJAN RUBEŠA “Kada me Slavonci pitaju koliko imam hektara, meni dođe da zaplačem”

U novijoj povijesti hrvatskog vinarstva niz je priča u kojima su se pojedine sorte podcijenjenih vina uzdigle do cijenjenih butelja i komercijalnog uspjeha. Belica iz Kastava upravo prolazi dramatični obrat na putu prema vinskim vrhuncima. Njezin najstrastveniji promotor, vinar Dejan Rubeša, rekao nam je kako je belica bila “vino sprdnje”. Iako je ova kupaža starih sorti stoljećima bila sinonim za Kastavštinu, samo je nekolicina entuzijasta držala vrijednim truda ozbiljno istražiti njezin  potencijal i odnjegovati belicu primjerenim suvremenim enološkim metodama. Sada ju kušamo u primjerenom okružju, u srcu staroga grada, restoranu Kukuriku glasovitog ugostitelja Nenada Kukurina, i samog zaslužnog za uzlet belice. Dejanova izdanja belice, mirno i pjenušavo vino, sada su skladna pratnja sljedova visoke kuhinje u savršenom gastronomskom doživljaju. Pravi trenutak i okružje za uzbudljivu vinsku priču.

“Unatrag šest stotina godina nalazimo na prve spomene belice. No sve do početka ovog stoljeća, belica je kod vinoljubaca izazivala podsmijeh. Uvijek se povezivala s našom Belom nedeljom, blagdanom mladog vina. Ljudi su se uz taj mošt opuštali i pretjerivali pa bi poslije, da se pristojno izrazim, imali probavnih problema. Kastavci su bili oduvijek izvrsni vinogradari, ali ne i vinari. To grožđe je ovaj puk u raznim prilikama doslovce spasilo gladi. Sve do relativno nedavno vinarstvo ovog kraja su pratile vinske mušice u podrumima i nekontrolirane fermentacije, no onda smo u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu pokrenuli projekt Gospodarska evaluacija autohtonih vinskih sorti Kastavštine. Tako je moja obitelj u suradnji s profesorom Edijem Maletićem  2010.prvi puta kontrolirano posadila sorte belice, odvojeno, svaku za sebe, a ne kako su tradicionalno sve sorte belice rasle izmiješano. Znanstvene analize pokazale su kako su četiri sastavnice ove kupaže naše autohtone sorte, nema ih nigdje drugdje na svijetu. Uz njih, u belici se kupažira malvazija istarska i verdić koji se dijelom poklapa s talijanskom glerom.”

Preporod belice zahtijevao je tvrdoglavu upornost.

“Naši su nasadi vrlo mali. Ja kao najveći lokalni vinogradar imam jedan hektar na pet pozicija pod sortama belice. Kada me Slavonci upitaju koliko imam hektara, meni dođe da zaplačem. A prije stotinu godina cijeli je ovaj kraj bio pod lozama, velike su se količine izvozile u Italiju. Nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme industrijalizacije i širenja grada Rijeke, gotovo svi vinogradi su se zapustili i bili uništeni te je tako bilo sve dok se nije pojavila jedna budala, a to sam ja. Za belicu su govorili da je kao Jeti, svi o njoj pričaju, a nitko ju nije vidio. Smijali su mi se, no ja sam imao tu viziju. No sada imamo podršku vlasti u županiji i perspektive su vrlo izgledne. Godine 2004. osnovali smo udrugu Belica i fantazije su se uozbiljile. Mukotrpan je put obnove vinograda, ali i to daje posebnu vrijednost belice.”

Umjesto sigurnosti provjerenih vinskih strategija Dejan je zagovarao pustolovinu.

“Vinogradare sam morao odgovarati od sadnje drugih sorti, govorio sam im da se drže samo ovih koje spadaju u belicu. Sedam godina je meni trebalo da od deset loza u svom vinogradu dođem do 700 loza. Malo je prostora, sadnja je gusta, no zato nema velikih prinosa, što samo po sebi podiže kakvoću vina. Uz suvremene metode vinifikacije, vrlo brzo smo došli do velikog napretka. Čim smo, uz puno improvizacije, počeli kontrolirati fermentaciju, belica se ukazala u novom svjetlu. I konačno, 2015. moja obitelj prvi put belicu stavlja službeno na tržište u kategoriji “vino”. Sljedeće godine ulazimo u rang kvalitetnih vina, a 2018. prvi puta službeno stupamo u društvo vrhunskih vina. To nam je bilo kao kada zabijete pobjedonosni gol u sučevoj nadoknadi. Uz to su mi u Institutu za vinarstvo objasnili kako sam prošao najteži put, da će mi od tada na svim ocjenjivanjima biti lakše, da nas nitko više neće podcjenjivati. Ništa više nije bilo kao nekada. Sada imamo samopouzdanje. Uz podršku profesora Maletića odlučili smo se i na pjenušac od belice. Nismo pogriješili. Iskušavamo i duže maceracije uz vlastite kvasce, koristimo i gruzijske amfore, odležavamo butelje pod morem… Time smo u deset godina zaokružili priču te čak na Decanteru dobili broncu.”

Nakon razdoblja sprdnje sada komplimenti zvuče još slađe, a nove vinske avanture s belicom uzbudljivije i izglednije.