GORAN HRNIĆ, TURISTIČKI PODUZETNIK OD FORMATA “Amerikanci neće izostati ove godine, no pitanje je što će biti ubuduće, pitaju jesu li welcome.”

“Ne očekujem manji broj američkih turista u Dubrovniku i našoj regiji”, jasan je stav Gorana Hrnića Dubrovčanina, turističkog poduzetnika od formata. Surađivali smo na gastroturističkim projektima, odavno cijenim njegove poslovne prosudbe, pa sam ga čim je došao u Zagreb dovukao na marendu Kod Šime. Prvo je pitanje bilo kako nam dakle Trump sa svojim politikama može napakostiti (primjerice, odmah nakon inauguracije je doveo u pitanje pristup Hrvatske u Organizaciji za ekonomsku ssuradnju i razvoj). U turizmu nam dakle neće nauditi, barem ne u ovoj sezoni, objašnjava Goran.

-Prijatelj mi radi za jednu američku turističku kompaniju i oni sada dogovaraju aranžmane za 2027. Ovu godinu su dogovorili prije dvije godine i sve su prodali. No sada bismo trebali raditi dodatnu promociju u SAD-u, rekao sam kćerci Ani koja radi u Turističkoj zajednici grada. Amerikanci znaju pitati da jesu li dobrodošli u Europu ili ne. Mi im trebamo reći da su welcome u Europi, osobito Hrvatskoj.

Razgovor nastavljamo analizom ključnih turističkih tema u novim okolnostima. U prvom redu goruća pitanja: naše konkurentnosti, money for value procjeni. Jesmo li zaista tako nepodnošljivo skupi u odnosu na okruženje? Govori se o velikom turističkom iskoraku Albanije.

-U Albaniju se zaista mnogo ulaže. Njihova dijaspora im je od velike koristi, a naša dijaspora samo pokupi što se pokupiti da. Jesu li Lukšići uopće dijaspora? Krenuli su prije sto godina u Californiju u potrazi za zlatom, ali im je putem bila muka pa su se iskrcali u Čileu. To je živa istina, pričao mi je jedan član njihove obitelji. Jeli Štrok dijaspora? Nije. Ili ulagači u Valamar. To je strani kapital koji ima vrlo malo veze s našim. A Albancima treba još 20 godina da dosegnu razinu koju smo mi već imali prije pet godina.

Još  bolje poznaješ Crnu Goru. Prije desetak godina smo i zajedno propitivali njihove razvojne mogućnosti i našu moguću ulogu u toj priči. U Crnoj Gori je puno lakše otvoriti marinu nego u Hrvatskoj.

-Oni imaju super marine, ali im obala uopće nije atraktivna za nautičare. Otoke praktično nemaju, tek pokoji greben. Iz njihovih marina nautičari dolaze u hrvatske vode.

Govoriš o potrebi naše dodatne turističke promocije. Misliš li na velike turističke sajmove po svijetu?

-Već  sam prije deset godina sasvim jasno govorio da su turistički sajmovi tempi passati. Sve što se obavlja na tim sajmovima u inozemstvu, može se odraditi kod nas. Na tim najvećim sajmovima, poput onih u Berlinu i Londonu, na kojima smo mi redovito prisutni, jedinu korist ima domaćin organizator. Oni to dobro naplate i samo trljaju ruke. Danas se ni sastanci ne održavaju izravno, prevladao video conference. Mi se ponašamo kao da turizam nije doživio radikalne promjene. Mnoge karike u nekad postavljenom turističkom sustavu danas su izlišne. Danas se sve obavlja izravno.

Kako procjenjuješ našu digitalnu promociju?

-Taj su preokret inicirali veliki igrači poput TUI-ja kojemu sam prodao svoju tvrtku. Kada sam uočio taj ključni proces digitalizacije, odlučio sam se povući. No neke se stvari ipak ne daju digitalizirati, recimo ovaj naš osobni odnos s odličnim osobljem Kod Šime na ovom gablecu. Na toj personaliziranoj razini trebamo dalje raditi. Tu se da napraviti dobar posao. Tu ni najbolja digitalna prezentacija ne može nadomjestiti face to face odnos.

Kod nas se još uvijek  ističe broj noćenja kao ultimativna procjena uspješnosti. Tek se počelo govoriti o održivom turizmu, dok Barcelonu recimo tresu veliki prosvjedi protiv masovnog turizma. Ima li uopće kod nas prostora za ambicioznu elitni turizam?

-Ja uopće ne znam što se podrazumijeva pod tom sintagmom. Mi govorimo o elitnom turizmu u Dubrovniku. Imamo pedeset hotela što je samo deset posto od ukupnog broja kreveta. A uopće je pitanje koliko je te elite u svijetu koja je spremna posjetiti nas.

Naš Institut za turizam sustavno prati neke trendove i redovito iznosi precizne statističke podatke. Iz njih se jasno vidi stabilni porast gostiju kojima su gastronomski užitci važan pa čak i ključan motiv odabira destinacije. Tu su naši potencijali brendiranja daleko veći  od ovoga što se danas poduzima.

-Često susrećem goste koji su iznenađeni našom autentičnom kuhinjom. Ne očekuju to što dobiju pa naša gastronomska ponuda u cjelini nije odraz dobre promocije. Veliki je tu prostor, ali se s druge strane otvaraju tapas barovi i sushi restorani.

U dubrovačkom restoranu Glorijet (Bambi), na primjer, gosti se ne bune protiv cijena koje svakako nisu male.

-Zato što dobiju pravu domaću namirnicu priređenu i posluženu na primjeren način. Tu se odmah vidi da kuhar nije u nabavu išao u trgovačke lance. U tom kontekstu, ja sam vinski šovinist. U restoranu koji sam s partnerom otvorio u Dubrovniku držimo samo hrvatska vina i najviše regionalna. Od pjenušaca pak nudimo naše najbolje, one s Plešivice. A i restoranu smo dali lokalno ime, Alamaka. To je dubrovačko-bokeljski žargon, a odnosi se na nešto što daješ džabe. Mi kažemo da kod nas nije baš džabe, ali je manje nego kod konkurencije.

Prodao si tvrtku Gulliver Travel.

-Osnovao sam novu, Gulliver DMC. Gostima s kruzera nudimo sadržaje, izlete i slično. I to ne samo na Jadranu, nego i na riječnim kruzerima, onima na Dunavu.

Tako je razgovor završio u happy endu za moje uši. Odavno već trubim kako se Hrvatska uopće ne promovira kao Podunavska zemlja. Goran gostima nudi naše baranjske i srijemske divote. To te ja pitam!