ADIO PUGLIA! Četiri dana trilje su uživale u hrani sa štikle talijanske čizme. Bi li išli opet?

U Pugli se ne umire od ljepote. Regija koja se izdužila štiklom talijanske čizme poprilično je razgažena, tako da je bilo kakav postolarski remont ne može učiniti gracioznom. I dalje je to jedno od najsiromašnijih dijelova republike. Ceste su pune rupa i brazdi po kojima upravljač pametnog automobila stalno trese, a konzola pišti upozorenje. Takvo se vozi još samo po Kosovu i Albaniji. Kraj je neugledan: stambeni blokovi i kuće ne pripadaju duhu srednje i sjeverne Italije, nalik su sjevernoj Africi. Europska civiliziranost je samo oko Barija, najvećeg grada regije, a velika ljepota samo u staroj baroknoj jezgri Leccea (OK, i Ostuni sa svojim bijelim starogradskim getom je lijep, Alberbello sa svojim kućicama sa slaganim kupolastim kamenim krovovima je prekrasan- no to su, uvjetno kazano, male ljepote). I plaže su kao albanske, muljave i neprivlačne (iako se uz lijepe fotografije tih plaža na internetskim turističkim vodičima piše kako su biserne i privlačne, al’ naprosto nisu, kaljuža je uglavnom).

Puglia nije za svakog turista pa ih tako i nema u hordama. Zadovoljstvo pronalaze oni koji zanemaruju ugođaj i ovdje dolaze najviše zbog hrane, pogotovo otkako je Stanley Tucci u sedmoj epizodi druge sezone Searching for Italy epski opjevao ovdašnju gastronomiju i cucinu poveru. U Pugli se proizvodi najviše maslinovog ulja i durum pšenice u Italiji, zbog čega postoji tradicija pekarstva. Kruh im je izvrstan, a za grickanje su zarazni prhli taralli- nešto kao grisini, al’ su u obliku malenih pereca. Pripremaju se od brašna, bijelog vina i maslinovog ulja, a kao snack ih dobijete uz čašu vina ili neki koktel. Imaju i puno nasada artičoka, patlidžana te jednih od najboljih chery rajčica- crvenih i žutih. Rajčice Puglije imaju autohtone sorte kao što su mandurijske chery rajčice iz provincije Taranto ili slatke rajčice s poluotoka Gargano na istoku regije i one imaju oznaku geografskog podrijetla i zaštićenosti. Sad je sezona i tih rajčica i patlidžana pa je i idealno vrijeme za uživanje u parmigianama. Divota Puglije su peškarije po gradovima i mjestima na obalama oba mora između kojih je štikla zagazila- Jadranskog i Jonskog. Rade po cijele dane, svježe namirnice iz mora ribarske flote stalno iskrcavaju. I sva ta riba, svi ti glavonošci, mekušci i školjke su puno jeftiniji nego po našim ribarnicama. Rekao bih za trećinu sigurno, a negdje i upola! Velike lignje su, recimo, na peškariji u malenom ribarskom mjestu Porto Cesareu koštale 14 eura, a kod nas takvih, što ja znam, nema ispod 30. Divlji brancini su bili 18 eura, male škrpine (ne škrpuni!) bile su 15, a kozice i hobotnice bagatela. 

Vinski ponos Puglije je crno vino primitivo koje je u prošlosti bilo na zlu glasu, no od kad se otkrilo da je zinfandel njegov potomak, postalo je cijenjeno. Primitivo je sorta koja se kod nas zove crljenak. U Hrvatskoj govore da je to naša autohtona sorta i da je primitivo u Pugliu došao iz Dalmacije, a u Pugli, naravno, govore obrnuto. Najpoznatiji i najcjenjeniji primitivo je onaj iz okolice Mandurije, Primitivo di Manduria. Nepregledni vinogradi po Manduriji su neporezani, lišće buja na čokotima, tako štite plod i ganjaju veći prinos, dok kvaliteta time opada pa su u konačnici naši vrhunski crljenci i plavci ipak kvalitetnija vina.
Četiri dana su trilje obilazile Pugliju. Najviše smo uživali po tratorijama u morskim specijalitetima, najčešće pripremljenih s paštama.  No, bi li opet išli u Pugliju? Nisam siguran. Neko vrijeme sigurno ne. Dođosmo, vidjesmo, pojedosmo. Druge regije Italije ipak nas privlače više.