BEHIND THE SCENES Varoški amarcord: Stevine male tajne
Ja sam Stevo Karapandđa. Rođen sam u jednom malom selu pored Karlovca, Gornja Trebinja, u staroj kući koja i dan danas postoji , ali nažalost propada. Tu je moj djed, ili đed kako bi se reklo, imao pekaru i ja sam rođen između šanka- tata je imao gostionu- i pekare.“
Tako započinje životna i filmska priča Steve Karapandže, najveće kulinarske televizijske zvijezde svih vremena u Hrvatskoj, a i u ostalim republikama nekadašnje Jugoslavije, gdje se čak 19 godina prikazivala emisija tadašnje Televizije Zagreb- Male tajne velikih majstora kuhinje. Dokumentarna filmska priča o njegovom životu, Stevine male tajne, iz serijala Varoški amarcord, HRT ponovo prikazuje večeras, na Prvom programu te u još jednoj reprizi sutra u poslijepodnevnim satima. Serijal je koncipiran tako da se u svakoj epizodi neki poznati lik vraća u svoje djetinjstvo i mladost te varoš iz koje je došao. U trećoj sezoni su, osim Steve Karapandže, glumica Doris Šarić Kukuljica, diplomat i pjesnik Drago Štambuk, glazbenik Livio Morosin, nekadašnja premijerka Jadranka Kosor i glumac Vedran Mlikota. Epizoda sa Stevom je prva, a u njoj proslavljeni kuhar priča svoju per aspera ad astra priču: od rođenja i djetinjstva provedenog u kordunskoj selendri, preko Zagreba u koji dolazi kao Ivica Kičmanović, gdje prvo naukuje kuharski zanat u Esplanadi pa odlazi u London gdje se kozmopolitski formira, a kuharski usavršuje u prestižnom hotelu Savoy i onda u Zagrebu vodi hotelske kuhinje i cijele hotele.
Trilja koja ovo piše je režirala i producirala serijal Varoški amarcord pa ovdje donosi neke behind the scenes momente sa snimanja epizode s Karapandžom. Sa Stevom me upoznao Rene Bakalović koji ga je upoznao dok je još pisao u Poletu, a kasnije ga je kroz život intervjuirao za Start i Globus, u Zagrebu pa u egzilu u Zurichu. Čim smo se upoznali, otišli smo na ručak, Kod Draška, gdje smo sjedili satima, dogovorili snimanje i gdje sam odmah dobio onaj osjećaj da je to- početak jednog divnog prijateljstva. Prije snimanja smo se još nekoliko puta družili- u njegovoj prekrasnoj kući koju je sagradio u Lovranu i u Zagrebu, Kod Draška opet. Na tim našim ručkovima nije se vodio planski razgovor o snimanju našeg filma, nego bi skakali s teme na temu, malo o Stevinom životu, malo široko o gastronomiji, znanim i neznanim nam ljudima, kulturi i politici; najvažnije je bilo da stvorimo neki odnos, da Stevo stekne povjerenje u mene, tako da u kameru priča kao da svoju intimnu priču priča meni. Pored toga, Stevo pred kamerama ima iskustva kao rijetko tko, tako da je s njim to od prve klape savršeno funkcioniralo: zna se kretati, savršeno neverbalno komunicira i umije pričati na način da uredno završava rečenice, ne vezuje jednu s idućom, tako da ga je kasnije u montaži bilo jednostavno rezati i montirati.
Uoči snimanja, Stevina supruga Renata imala je samo jedan jedini uvjet- da se priča o Stevinom životu završi 1991., u danu prije noći u kojoj su mu na telefon zaprijetili da će ih sve pobiti ko zečeve i jutra poslije u kojem je Stevo Karapandža svoj život, s Renatom i dvoje malodobne djece i onoliko stvari koliko je u automobil stalo, odvezao u Švicarsku. Protjerali su ga psi rata, gangsterske hulje koje su se naumile dočepati casina u Holiday Innu, hotela kojeg je Stevo preuzeo u lošem stanju i u kratkom vremenu mu jako podigao kvalitetu i poslovanje. U Švicarskoj Stevo nije bio lice s televizije koje su svi znali- bio je potpuno nepoznati lik, jedan od mnogih koji su došli na pečalbu. On se zaposlio u jednom restoranu, supruga mu Renata u drugom, kineskom i polako su počeli graditi novi život, na temeljima svojih znanja i umijeća. Nakon nekog vremena, otvorili su svoj restoran koji je postao uspješan i omiljen. Kad je došlo vrijeme mirovine, business su prodali i vratili se u Hrvatsku, u Lovran gdje je Stevo proglašen i počasnim građaninom. U kući često primaju goste kojima zajedno kuhaju. A o noći iz ’91. više ne žele pričati, ostavili su je daleko od svojih života.