BLATSKA LUMBLIJA Kolač sjećanja na voljene koji više nisu s nama

Kolač lumblija gastro-kulturološki je identitet Blata na Korčuli, a tradicionalno ga ondje pripremaju za blagdan Svi sveti. Priču o lumbliji prvi put sam čula prije par godina – u sklopu projekta Mala mjesta velike ideje, s podtemom Čitanje i hrana: Food and Mood, koji se održao u narodnoj knjižnici Blato i gradskoj knjižnici Ivan Vidali u Korčuli. U obiteljskoj kući Mirošević u Blatu, koja čuva najstariji pisani recept iz 1786. godine, a koji se prije nego je zapisan,  usmenom predajom još prenosio generacijama, održale su se dvije gastro radionice – žrnovskih makaruna i ona lumblije. A za pripremu lumblije potrebna je posebna pažnju i ljubav kroz dugotrajan proces. Posebna pažnja se pridodaje pripremi varenike – crnog zlata, odnosno sirupa od mošta koji se nekoliko sati lagano kuha dok ne uzavri kako bi se reducirao u tamni, slatki sirup.

Ostali sastojci, od kojih je slastica ukusnija ako podržavate proizvodnju lokalnih proizvoda (prodotti a zero chilometri), nego kupnju u obližnjim super i hiper marketima su: bademi, orasi, grožđice, naranče, limuni te mnogobrojni začini poput cimeta, klinčića, korijandera, muškatnog oraščića, anisa, mljevenog rogača, zatim rakije od ruža, i tri masnoće: maslinovo ulje, svinjska mast i maslac – da ne zafali! Zahvaljujući svim tim sastojcima, lumblija je trajni kolač koji, što ide stariji postaje ukusniji. Zbog visoke energetske vrijednosti zbijene u maloj količini te njegove izrazito duge trajnosti i svježine, bio je pogodan kao hrana na putu ili na udaljenom radu, tipično ribarima i težacima, pa i vojnicima u ratovima. Lumblija ujedno ima zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla.

Uz ritual pripreme lumblije veže se i legenda o ljubavi dvoje mladih: francuskog vojnika pekara i mlade lokalne djevojke, koji su se spletom okolnosti morali rastati. Prestankom francuske vladavine, vojnik je napustio otok, a djevojci je za uspomenu darovao kolač, uz riječi: „Ne m’oublie pas“ (franc. ne zaboravi me). Od tih velikih riječi na ljubavnom rastanku ostala je (i nastala)- samo– LUMBLIJA. Bogatstvo dijalekta, tumačenje  onkraj samog značenja pa i nerazumijevanja, oduvijek su bili prilika za stvaranje novog jezika, ali i novog kulinarskog recepta.
Pripravljanje lumblije veže se uz početak studenoga i blagdan Svi sveti koji evocira sjećanja na voljene i drage osobe koje više nisu s nama, ali lumblija svojom bogatom aromom i istančanim okusom, poput prustovskog madlena priziva i spontano sjećanje, ono pohranjeno u našim osjetilima, emocijama i sjećanjima.