Dubrovnik je turistički eksploatiran kao niti jedan drugi naš grad. Evo par preostalih dobrih mjesta u kojima uživaju domaći.

Dubrovnik je od svih hrvatskih gradova najviše podređen turizmu, turistički eksploatiran, pri čemu je u hotelskim, ugostiteljskim te drugim  uslužnim djelatnostima i apsolutno najskuplji, no poprilično i konfekcijski. Gosti u Hrvatskoj će tako u Dubrovniku platiti najskuplju kavu, najskuplje pivo i vino, od pizze do oborite ribe se najskuplje hraniti, a taxi je postao skuplji nego igdje. Normalni cjenik taxi usluga i transfera ima samo tvrtka Plavi taxi, no u sezoni su im vozila prebukirana pa ih je teško dobiti. Ostali su u zlatu. Od ove godine je uvedena regulativa da samo lokalni taksisti mogu voziti u prstenu oko dubrovačkih zidina, što je eliminiralo sve one taxiste iz ostatka Hrvatske koji bi tu sezonski ordinirali. Zbog toga nam je za vožnju od starog grada do Mokošice, što je prema Google Mapsu 3.5 kilometara, tražilo između 30 i 35 eura.

Naravno da Dubrovnik nudi nekoliko fantastičnih restorana, prevođenih s 360 i Nautikom, no između takve ekskluzive i konfekcije je zapravo jako malo mjesta u kojima  možete dobro jesti za pristojne novce. U Dubrovniku je naprosto jako malo kafića,  oštarija i restorana  u koje izlazi domaći svijet, što nigdje drugdje u Hrvatskoj nije tako.

San snova je legendarni kafić Libertina, koji svi zovu Lući, jer ga drži Luciano Capurso, posljednji živući Dubrovački trubadur. Kod Lućija je vrijeme stalo u nekom romantičnom dobu. Masivna stolarija je dobila vremešnu patinu, a i malo prašine po gornjim slojevima joj daje dodatni šmek- „…jer prašina je nešto što pada sa zvijezda“, govorio je Luko Paljetak. Lućijev kafić je oduvijek u Dubrovniku bilo okupljalište lokalne svite, ali i došljaka namjernika- raznoraznih kulturnjaka, glumaca, poeta, slikara i ostalih slobodnjaka, duhom željnih ovakvih iskonskih kafana. Lući za šankom radi sam, a radno vrijeme mu je samo od 10 do 14 sati. Ne da mu se u životu više ni ranije ni kasnije od toga. Čini mi se da Lući tih par sati u kafić dođe više zbog sebe, nego zbog gostiju, kojima se baš i ne raduje naročito. Skupio je Trubadur Lući lipe godine, malo ga je steglo u leđima, a i oko mu je nešto iziritiralo pa malo mu malo suzi. Iz šanka ne izlazi, pića se preuzimaju na pultu, a svi su obazrivi prema njemu te oprezni u naručivanju. Komplicirana pića Lući ne toči, rečeno je jednoj fureštoj dami sa šanka kad je naručila Aperol Spritz. U Libertini ima samo stare dobre klasike, u tiha par sati divote prije ručka.

Još je svega par lokala u starom gradu u koje zalazi rijetki lokalni svijet koji još ulazi u zidine. Toliko zbog pića, a s ićem je još gore. U staroj jezgri domaći ljudi i njihovi prijatelji došljaci ne jedu. Zapravo im/nam je, kako mi kažu dubrovački prijatelji, ostala samo konoba Glorijet u Gružu. Unutra je graja domaćeg naroda, atmosfera je opuštena, u ponudi ima i dnevno kuhanih jela, a osim dobrog izbora buteljiranih vida, toči se i vino kuće, sasvim solidan rukatac. Sjedim s Goranom Hrnićem, „turističkim poduzetnikom u miru“, pošto je svoju uspješnu turističku agenciju prodao korporaciji. Goran je bivši vaterpolist i sadašnji član Uprave Juga. Ujutro je na bazenu, otpliva nešto dužina, a onda se namjesti u Glorijetu i uživa u posljednjem duhu marende u Dubrovniku. Za marendu je bilo gregade, a ja sam uzeo palamidu s gradela i blitvu s malo krumpira. Kasnije smo uz par dodatnih bocuna od pola litre uzeli prvo pršuta, a onda i sira. I za kraj rožatu. Sve je bilo kao da nismo u današnjem Dubrovniku.