Dva desetljeća mog divnog druženja s Vesnom i Tihomirom, vlasnicima restorana Tač.

Prije par dana u goste su mi došli moji dragi prijatelji – Vesna i Tihomir Miletić, vlasnici zagrebačkog restorana Tač.
U restoran Tač počela sam dolaziti prije gotovo dvadeset godina, često s mojom obitelji, tamo smo voljeli proslavljati važne nam datume. Vesnina kuhinja me odmah podsjetila na kuhinju moje mame, a ja po pitanju tog žanra kuhanja imam prilično visoke standarde, jer moja mama je zaista bila izvrsna kuharica – i jako je voljela ići u Tač.
Vesnina jela su sezonska, precizna i iskrena. U njima se osjeti koliko ona poštuje namirnice i ono što kuha – od prvih proljetnih šparoga i artičoka, preko savršenih ljetnih rajčica, do jesenskih gljiva i zimskih juha. Njezine artičoke s bobom su već godinama najbolje koje sam probala, kao i njen ajvar, a pljeskavica u Taču može posramiti one iz velike većine  specijaliziranih roštiljarnica. U Vesninoj kuhinji nema prenemaganja, samo čista i poštena hrana koja govori sama za sebe. Mislim da se nas dvije jako dobro razumijemo, jer imamo sličan odnos prema kuhanju – najvažnije nam je dobro nahraniti ljude.

Fascinira me kako Vesna, uz sav posao u restoranu, uvijek nađe vremena napraviti fantastičnu zimnicu, ajvar, razne marmelade i pekmeze, njegovati tu tradiciju koja, nažalost, sve više nestaje. U tim Vesninim staklenkama zimnice, osim uhvaćenog trenutka savršene zrelosti namirnica, ima puno onog nečeg “domaćeg”, koje nam svima treba i koje nas uvijek malo vrati u djetinjstvo. 
Kad sjediš u Taču, imaš osjećaj da su svi ljudi koji odreda ulaze u restoran, Vesnini prijatelji ili rodbina. Ona zna imena njihove djece i unuka, kad je kome rođendan, što vole jesti i kako su proveli godišnji. Sve su to stalni gosti restorana koji su s vremenom postali njihovi prijatelji. Zbog tako tople dobrodošlice u restoranu, zaista imaš osjećaj da dolaziš kod Vesne i Tača doma (Tač je i Tihomirov nadimak).

Kad sam otvorila svoj restoran, Mali Bar, naš se odnos nekako prirodno nadopunio – oni bi dolazili k nama ponedjeljkom, kad su imali slobodan dan, a mi bismo nedjeljom odlazili k njima. Ta mala ugostiteljska razmjena postala je naša svojevrsna tradicija.
Zato mi je sad, kad nemam više svoj restoran,  jako drago Vesnu i Tača ugostiti privatno, ovaj put je to bilo u mom novom prostoru u kojem ću održavati kuharske radionice. Jelovnik se te večeri praktički sam posložio – po onome što se već nalazilo u mom frižideru i zamrzivaču, a sve to je kao i uvijek bilo sezonski.

Za predjelo sam imala komad pečenog ramsteka koji mi je ostao od dan ranije. Tanko sam ga narezala i poslužila na salati s dresingom od jogurta i dijon senfa. Druga salata za predjelo bila je od hobotnice. Nju sam imala zamrznutu u plastičnoj boci (prvo sam hobotnicu skuhala pa ugurala u tu plastičnu bocu i tako zamrznula).  Kad sam bocu s hobotnicom odmrznula pa odstranila plastiku, dobila sam svojevrsnu salamu od hobotnice (krakovi su se slijepila sa želatinom iz vode u kojoj se hobotnica kuhala). Takvu hobotnicu sam tanko narezala. Ovaj put  sam te šnite hobotnice pomiješala sa slanutkom, sušenim cherry rajčicama  i kaparima.

Za glavno jelo bilo je pečeno pile marinirano u mlaćenici, s pečenim krumpirom kao prilogom te salatom od zelenih mahuna, kukuruza šećerca i ukiseljene crvene kapule. Za desert sam pripremila jedan američki kolač- cobbler od bresaka sa sladoledom od pistacija. Sad je vrhunac sezone bresaka i mislim da je ovaj kolač bio savršen završetak naše večere. Zato odmah idem pisati recept za moj cobbler od bresaka pa vam ga uskoro dijelim!