HVAR NA KRAJU SVIBNJA Nema partijanerskog ludila, vrijeme je savršeno, iz restorana mirišu brudeti i buzare i sve je bez ugostiteljskih prevara
Dok prolazimo kroz Liku temperatura je šest stupnjeva, a kiša pljušti. Kad smo izašli iz Svetog Roka uz pljusak su udarali refuli bure i tako je bilo sve do Splita. Kraj je svibnja, a kao da je studeni. U neki drugi svijet i u pravi svibanj uplovaljavamo katamaranom u Hvar. Sunčano je, zadnja kiša pala je prije nekoliko dana, sedam litara po kvadratnom metru, spasila je polja i vrtove, a i šume i raslinje su u zadnjim danima zeleni, jer brzo će žege, sve će se to spaliti, požutjeti i posušiti. Zapravo je najljepše vrijeme za doći na Hvar. Ovo i ono na kraj ljeta, u drugoj polovici rujna. Turistička sezona je počela, ali još bez masovnosti i bez razuzdanih partijanja mladeži, kad noću teturaju, povraćaju i poput pasa zapišavaju kantune. Kažu mi da je ipak bolje nego je bilo prije, kad su basovi iz pomodnih lokala tutnjavom tresli zidove i grede kamenog grada, da se prije koje ljeto uvelo reda, da je muzika sada u razini decibelne propisanosti, a i više nema ultraša, tako da Hvar više nije samo partijanerski raj.
Sada, u predsezoni, tu su većinom srednjovječni i stariji gosti, po narječju čujemo da su uglavnom Amerikanci. Otvorili su svi restorani u samom gradu, tek još poneki beach bar je u zadnjoj pripremi, od 1.6. će i oni krenuti u ljeto. U ugodno prohladnoj večeri za jeans jaknu šetamo po kaletama kamene utrobe Hvara. Desetine je šarmantnih restorančića i svugdje lipo vonja iliti fino miriše; na stolove se iznose brudeti, buzare i pečene ribe. Sve izgleda jako dobro, ne vidimo prevare kao u mnogim drugim dalmatinskim mjestima i gradovima gdje uglavnom idu smrznuti programi, gdje prodaju muda pod bubrege, krakove velikih patagonijskih liganja kao salatu od hobotnice, ćevepčiće kao glavnu deliciju, a na rive se izbace plastificirani meniji s fotografijama jela iznad kojih piše meat&fish. U Hvaru toga više nema. Nema prevare, a ni cijene više nisu basnoslovno skupe. Jesu skupe, ali ne strše više kao prije.
Jeli smo u dva restorana. Restoran Maestro je novo mjesto, jako ugodno, s nekoliko stolova uza zid stare sporedne ulice. Sasvim jednostavan meni na jednoj stranici lista papira: nekoliko predjela, jedan morski rižoto, jedna pasta i nešto ribe (one koja se ulovi). Drugo mjesto u kojem smo jeli je restoran Štajun i to nam je otkriće. Štajun je trojac Tri trilje nakon Pelegrinija u Šibeniku i Dvora u Splitu proglasio trećim činom veličanstvenog srednjedalmatinskog triptiha fine dininga, a chef i vlasnik Hrvoje Tomičić staje uz bok svojim kuharskim uzorima: Rudiju Štefanu i Hrvoju Zirojeviću. No, o tome će podrobnije Rene…
