IZLET U SLOVENIJU, VEČERA KOD VOVKA Rafinirana tradicija: juha od krumpira i sočan T- bone od krškopoljskog praščića
Gostilna Vovko je već neko vrijeme etablirana kod gostiju iz Hrvatske kao odlično mjesto u kojem se ručak ili večera sparuju s izletom na jezero s bajkovitim dvorcem na njemu, slovensku rijeku Krku, Otočec i Novo Mesto. Od Zagreba nema sat vožnje, 50 minuta maksimalno, čak i po noći i magli, kako smo se mi vozili vraćajući se prvo autocestom iz Ljubljane, sa stajanjem na večeri u Vovku. Taj slovenski kraj je zapravo smješten na suprotnom podnožju Žumberka od hrvatskog. To je Dolenjski okrug, nekad poznat po lošim kiselim vinima, među kojima se isticao Cviček, mješavina bijelih i crnih kiseliša, a danas je, baš kao i kraj hrvatske strane Žumberka, Plešivica, s vinima jako napredovao i afirmirao se pa nude odlične pjenušce i rizlinge. Gostilna Vovko uz glavnu cestu u selu Brusnice stoji skoro pola vijeka. Otvorili su je Anton i Marina Vovko, a 2009. vođenje je preuzeo njihov sin Rok sa suprugom Mancom. Roditelji Anton i Marina su u gostionici pripremali domaća jela karakteristična za ovaj kraj. Rok i Manca su razvili restoran, ugodno su ga preuredili, zadržavši atmosferu tradicijskog restorana. Nastavili su nuditi tradicionalna jela, no ne više u rustikalnoj izvedbi, nego jako istančano, i u kuhanju i u serviranju. Uz to, Vovko u ponudi ima oko 150 vina. Zastupljena je cijela vinska Slovenija, s vinima i pjenušcima iz Goriških brda, Vipavske doline i Slovenske Istre, kao najafirmiranijim vinskim regijama, sa svjetskom prepoznatljivošću, no tu su i vina i pjenušci iz Podravja i Posavja, slovenskih regija koje se u doba klimatskih promjena nameću kao nova teroarska rješenja. Osim Slovenije, tu je i Italija, prvenstveno s vinima iz Collia, talijanske strane padina Goriških brda, a onda austrijski rizlinzi i niz hrvatskih vina. Dosta od toga u Vovku toče na čaše, uključujući i jedan od šest šampanjaca koje imaju u ponudi.
Vani hladnoća i gusta mliječna magla, u Vovku toplina kalijeve peći na drva, zimska divota koju upotpunjujemo juhom. Biramo krumpirovu, Rok nam je preporučuje. U tanjuru, u jezeru krumpirove juhe, kao hrid je stajao hrskavi raviol punjen nadjevom od krvavica, a unaokolo raviola posuta piljevina kiselog zelja. Puni doživljaj juhe ostvarujemo tek kad sve te komponente iz tanjura sjedinjujemo u ustima: krumpirovu jušnost, hrskavost gornjeg dijela raviola koji nije uronjen, smrvljeno mesno iz krvavice i kiselost koja s krajeva jezika sve zaokružuje. Kad god ubuduće pomislimo na krumpirovu juhu, pomislit ćemo na ovu Vovkovu i svaku koju budemo jeli uspoređivat i ocjenjivat ćemo prema izvrsnosti ove juhe.
Naručili smo i tatar dimljene pastrve s ikrama, hrenom i majonezom bučinog ulja, što je bio odličan zalogaj za dvije čaše šampanjca Charles Heidsieck. Za glavno jelo smo uzeli T-bone krškopoljskog praščića. Krškopoljsko prase je jedina autohtona slovenska pasmina i to baš iz ovog kraja, Dolenjske regije. To je crna svinja s ružičastim pojasom na tijelu oko glave. Meso joj je slično slavonskoj crnoj svinji, ima dosta unutarmišićne masnoće, tako da T- bone nije bio suh, nego taman sočan, s pomalo hrskavom ovojnicom sa strane. Parili smo mu crno vino, Sutor iz Vipave, klasična kupaža Cabernet Sauvignona i Merlota.
Za desert je išla štrukla neobično začinjena sa svježim estragonskim pelinom, uz kompot od jabuka i kremu od vanilije.
