KOLINJE NA SALAŠU 137 Uz pihtije, švarglu, gronik, nogice i Osam tamburaša s Petrovaradina
Počnimo od kraja. Ostalo nas je nekoliko za stolom, da sve završimo s jednom od najboljih srpskih šljiva, barikiranom Gordom kao savršenim dižestivom nakon svog masnog svinjećeg mesišta koje smo tijekom 12 sati tranširanja i prerade mesa, ali i bančevskog druženja, obilato uživali. Temperatura je vani malo ispod nule, taman za povješane kulene, kobasice i slanine. Zima zebe, a unutra je idila. Svaka prostorija salaša, restoran i sobe za spavanje, imaju velike kalijeve peći na drva pa toplina vatre na kraju dana savršeno prija i dodatno omamljuje. Poslije, kad svi pozaspemo, lagano će tinjati, a opeke kalijeve peći će čuvati toplinu i grijati do zore.
Noć je utihnula, salaš je usnuo. Violinist, najstariji u orkestru, sjajan muzikant, pedantan, fino odjeven, u odijelo, s uredno počešljanom kosom uokolo ćelavog tjemena, nosi neku sjetu u izrazu, prikladnu za tužne ispraćaje, ali i ovakve kasne kafanske scene. Nakon zadnje odsvirane numere, nekog instrumentala u kojem je dominirala njegova tužna violina, jednim korakom je istupio, lagano se naklonio na naš pljesak, zahvalio se u ime orkestra i poželio nam laku noć. Ovdje na obali Dunava, na salašu u Čeneju pokraj Novog Sada svirali su genijalnošću orkestra s obale Mississipija, iz New Orleansa, iz nekog bara u Bourbon streetu. Svirali su po našim željama pa onda i svojim idejama nakon svih ispunjenih želja. A odmah, čim su ušli u salu nakon našeg zadnjeg obroka, prvu smo zatražili njima očekivanu- Osam tamburaša s Petrovaradina.
Toplim salenjacima s marmeladom od šljiva, koje ovdje zovu salčići, nitko nije odolio, iako smo i prije gulaša od svinjskih nogica još bili rekli da ne možemo više, no stvarno bi bila grehota da ga nismo probali. Meso se s kožicom odvajalo od koščica, raspadalo i topilo u želatini. Uvjeren sam da je bio sladak, više nego slan, a uslijedio je nakon pravog karakternog i paprikom žestokog vojvođanskog gulaša, pred koji smo, naravno, pojeli kiselu svinjokoljsku čorbu od rajčica s mesnim okruglicama unutra. Čorba je bila ljekovita, nekom od društva nakon kratke drijemke, a nekom nakon produženog gemištarenja nakon obavljenih radova.
Sve radove su zapravo odradili majstori zanata, profesionalni mesari i kobasičari, a mi smo glavinjali unaokolo, tu i tamo malo rezali, nešto prenijeli, no nismo se uprljali. Stalno su stizali neki zalogaji: džigerica za malo popikati čačkalicom, kanapei s brizlama i bijelim bubrezima te čvarci koje smo jeli još onako tople, tek izvađene iz kotla i posoljene. U Vojvodini među čvarke u kotao ubace i svinjske obraze s podbratkom, što bi u Italiji rekli guanciale, a ovdje to zovu gronik.
Za to ime – gronik- nikad nisam čuo i nikad nisam vidio da taj važan komad mesa u talijanskoj kulturi spremaju na ovakav način. Ujutro ga, na doručku, u svom obilju tradicije, nisam odmah ni prepoznao. Na švedskom stolu je bio serviran hladan i izrezan na fete debljine prsta, uz ostatak svinjskog hard corea: švargla u prirodnom crijevu, krvavica i pihtija sa želatinom u kojoj su igrale ušice i njuškice. Sve to masno tražilo je i dosta kiselog pa su se nudili kiseli kupus i domaća turšija. Bilo je sira, kajmaka, proje i uštipaka. Od slatkog: štrudla s orasima i štrudla s makom. A u samo jutro, prije doručka, nakon dobrog sna u toploj sobi s peći na drva, pije se domaća kava i počinje rakijom: šljivom, kruškom ili kajsijom. Tako je to na kolinju u idili kultnog Salaša 137.
