“Konobu Vorichi u Orihima ću pamtiti kao najljepši moment Istre koji sam doživio”

Sunce se gasilo, narančasta se razlijevala po nebu, prvo svijetla na svijetlo plavom, a onda pretvorena u pastelne nijanse koje su u zlatnom rezu nalegle na maslinasto zelenu- mali vinograd s uredno pošišanom travom između redova trsova, dvije ogromne krošnje ladonje i šumarci raznog drveća u kutovima vidnog. Sjedim na postavljenom stolu na tratini ispred te kontinentalne idile Istre, opijen pogledom, mirisom svega, tišinom s tek par zrikavaca i nadletanjem nekoliko čiopa. Opijenosti dolijevam čašu Veraldin rose brut pjenušca, kupaže  malvazije i refoška. Iza mene je minimalistički projektirana prizemnica, uklopljena u krajolik, s nadstrešnicom čije se prljavo bijelo ofarbane grede dižu i kose u lastavicu. Konoba je Vorichi; nosi ime po starom imenu mjesta Orihi, na margini kojeg se i nalazi- stotinu metara bijelim putem od zadnjih ljetnikovca ovog mjesta u kojem je vidljiva neka bogatija vlastelinska prošlost nego u većini drugih sela. Nikada prije nisam bio u  Vorichi, ni u Orihima, Ana mi ih je otkrila, a ja ću ih pamtiti kao najljepši moment Istre koji sam doživio.

Oko nas je malo ljudi, što je prijalo, ali i čudilo, mislio sam da ovakve večeri srpnja ovdje treba rezervirati bar tjedan ili dva unaprijed. Onda sam pomislio da možda s hranom nešto nije kako treba. No, Ana kaže da je tu 2020. slavila svoj rođendan, da je hrana bila odlična. Je li se od tada tako pokvarila?

Nije! Kuhinja konobu Vorichi svrstava u najbolje restorane kontinentalnog dijela Istre. Po preporuci ljubazne vlasnice, prvo smo naručili risotto u kojem su prvotno komadići oštre istarske kobasice zapeckali nepce, nakon čega je nastupila bakalarska nježnost. Za glavno jelo smo uzeli dva različita pijata pa ih dijelili: ombolo i sporo kuhani brisket black angusa. Oba jela su baš prijala, oboma. Veselili smo se i uživali. Popio sam još par čaša Veraldijeve malvazije Castagnari napravljene sur lie metodom i zaključio jednom fantastičnom grappom kojoj nisam upamtio ime proizvođača. Podijelili smo jednu panna cotu, a vlasnica nas je počastila kućnom čokoladnom bombonijerom u kojoj su korice bile tanke, a različite kremaste unutrašnjosti voćnih i orašastih baza nježne i uravnotežene.
Sve to skupa je koštalo ravnih 120 eura pa kažem (Ani) da ovoga nema u Dalmaciji, a ni u Zagrebu, da bi sve bilo dosta skuplje.