LUDA KUĆA BALKANA Politika za stolom u bašti beogradske Madere

Protekli vikend proveo sam u Beogradu. Temperature su bile ugodne, posljednje podnošljive ovog ljeta. Sad se već penju na usijanje, a Beograd tada gori gore od Zagreba, bez zelenila i dobrog hlada, samo asfalt i beton starog i novoizgrađenog Beograda na vodi. Zadnji put sam u Beogradu u ljetu bio pretprošle godine: na 41 stupanj tlo grada pod nogama imalo je mekoću i ljepljivost. Sjećam se da je Đoković igrao svoje posljednje finale Wimbledona (izgubio ga je u tri seta od Alcaraza), a nas troje u društvu je uz prijenos naručilo kilogram ćevapa s kojima smo se u toj vrelini masakrirali. Ovaj put, Beograd je bio za poželjeti, kakav to ljeti nikako nije. Malo je i opustošio pa su i iz njega nestale gužve, a i sada je malo političkog zatišja, trenutak mira pred nove nemire u obračunu dvije Srbije- vučićevske, pozicijske i ove druge, neke nove druge, predvođene studentima bez ishabane političke opozicije. Nije to klasični sukob dvije Srbije iz prošlosti, one arhetipske podijeljenosti na obrenovićevsku i karađorđevsku, prvu prozapadnu, drugu  prorusku, niti na sukob Miloševićevog režima kontra građanskih liberala. Ideologija koju su do sada predstavili studenti uz to i nije liberalna, ona je konzervativna i nacionalistička, malo čudno, ali tipično za današnju mladost, generaciju Z koja ničim u tom pogledu nije puno drukčija od proklamirane Vučićeve državne ideologije. Dakle, sukob nije ideološki. Studenti jesu za Europu, al’ i Vučić je, iako većina njegovog biračkog tijela prema istraživanjima nije. On ipak je političar koji je Srbiju okrenuo Zapadu (prije rata u Ukrajini više je ruskih investicija i kapitala bilo u Hrvatskoj nego u Srbiji, a sada mi se čini da je, ne gledajući politički folklor, nego realnu politiku, čak predsjednik Hrvatske nekako bliži Rusima, nego što je to predsjednik Srbije).

Srbija je danas pod istim barjakom i ikonama svetaca podijeljena na onu režimsku, partijsku i onu Srbiju beznađa, koja je bez validne partijske iskaznice pa u njoj nema ni laganog zaposlenja ni okretanja ikakvog biznisa. Uz to, slabije obrazovano seljačko stanovništvo je uvijek uz vlast, tako da je provincija adut vladajućih. Tu je prekipjelo srpskoj mladosti i tu se izbočila ova nova druga Srbija, koja, čini mi se, u završnici, u novoj bitci nakon ovog ljetnog zatišja, ipak nema šanse. Kad Vučić nije pao u noćima dva velika prosvjedna skupa, niti neće. Revolucija za uspjeh na ulici ipak neophodno treba oružje, pare, htjenje Zapada ili duboku akciju neke crne ruke. A sve je to kod Vučića. Nema duboke države ispod njega, on joj je i na vrhu i dnu dubine. Zapad ili još uvijek stoji uz Vučića ili ga pored svojih problema jednostavno nije briga za tamo neku Srbiju- naprosto je beznačajna, bez ikakvog geostrateškog položaja kakav je imala u prošlosti, pošto je sada dio male enklave unutar Europske unije čijim građanima za izlazak iz zemlje skeniraju zjenice, totalno izolirana od eventualnog tipovanja Rusije. Još ako Crna Gora ostvari parolu s trupova zrakoplova svoje putničke zračne flotice- The Next Member of EU, pa onda i ako Albanija uđe, Srbija ostaje isprdak u koju nakon Orbana nitko neće politički ulagati niti se ondje izlagati. Jedina država EU-a koja bi zaista imala interes za ulazak Srbije u to društvo je Hrvatska, da poveća robnu razmjenu, skine teret schengenskog režima s te granice, olakša uvoz jeftinije radne snage, riješi otvorena državna pitanja, dođe do podataka o ubijenima i nestalima, ali ta bratska ljubav je sjebana, odnos je za dugo nepopravljiv. Ostaju Srbiji tako samo neke investicije iz vani kroz koje se pere lova uz hranjenje režima i stalni unutarnji kaos u toj ludoj kući Balkana.

Vrtim malo to po glavi dok sjedim u najljepšoj restoranskoj bašti Beograda, Maderinoj, koja s paviljonom penetrira u zelenilo Taša, nakon što sam pojeo najbolju jagnjeću pljeskavicu pa je rastvarao božanstvenom barikiranom šljivom Uteha naša. U Maderi je glavna društvena scena grada, okupljalište establišmenta, nekadašnja baza zvezdaša i udbaša. U Maderu sam počeo zalaziti dok sam se družio i nešto radio s Denisom Kuljišem. Za stolom za kojim bi bilo svakoga od tog društva iz Madere, stalo se lamentiralo o politici, prošlosti i budućnosti bivše prijestolnice pa centrale komunističkog behemota, a danas onkraja Europe.