Pad Narodne Republike Bono u Šibeniku
Težacima i drugim radnim ljudima, građanima Šibenika i ostalih gradova, narodu i narodnostima Hrvatske i drugih zemalja Europe: pala je Narodna Republika Bono. Kultni šibenski kafić preuzeo je novi gazda pa je iz imena kafića izbacio oznaku republike, sa zida skinuo zastavu, bacio ju u škovace pa ju zamijenio velikim hrvatskim stijegom. Na mjestu gdje su stajali neki od eksponata republičke kulturne baštine, sada je Gospodinovo raspelo, a sa centralne pozicije maknut je i plakat Arsena Dedića s potpisom ministra straha NR Bono, umjesto kojega je podignuta uokvirena majica u kakvim je ekipa jednog konobara nastupila na nekom turniru na male branke. Neki novi gosti zadovoljno likuju, a mi stari, kao vlada Republike Bono, otišli smo u egzil, u par drugih preostalih podnošljivih kafića u gradu.
Kafić Bono najstariji je gradski kafić, otvoren još 1975. U njega su prvotno kafenisali trgovci iz okolnih trgovina, a onda se u 80- tima isprofilirao kao baza lokalnih novinara za jutarnja ispijanja konjak-kava kompletića. Ime Bono, po Bono Woxu, kafiću je nadjenuo njegov treći vlasnik, Damir Žaja, 1989. godine. U veljači 2012., kafić Bono su u jednoj pijanoj noći njegovi gosti proglasili narodnom republikom. Nije to neka originalna ideja i svi takvi koncepti su, naravno, nedorasli genijalnoj Malnarovoj Republici Pešćenici, no kroz cijeli taj državni folklor stvorili smo neku svoju malu šaljivu priču. Imali smo i svoju himnu- Odiseju, u izvedbi Lea Martina (izuzetno himnična pjesma). Čak smo gospodina Martina pronašli u Sofiji, gdje živi sa suprugom, pa smo ga doveli u Šibenik, da posjeti našu republiku.
Republika Bono tako je postala jedno od najpopularnijih mjesta u kojem se okupljao građanski svijet. Organizirali smo razne manifestacije: pučanima Šibenika kuhali smo i besplatno dijelili grah pa onda u nekoliko navrata i sipu s bobom ili grahoricama. Organizirali smo brojne koncerte, a niz poznatih pjevača su nastupili spontano, na neorganiziranim. Bratili smo se s Kraljevinom Švedskom, čiji je čin bio svečano organiziran u večeri druženja, pjevanja i igrokaza sa zajednicom Šveđana koji desetljećima dolaze u Šibenik, od kojih su neki tu kupili kuće pa dolaze i u zimskom periodu, kad budu među rijetkim življem stare gradske jezgre. Republika Bono je na jednim predsjedničkim izborima Republike Hrvatske imala i svog kandidata- danas pokojnog Ivu Rudu, koji nažalost nije uspio prikupiti dovoljan broj potpisa, što je bilo doživljeno kao prljava igra protiv naše republike i šjor Rude. Sve je tu bila ironija, naravno.
U Bono su svraćali mnogi kulturnjaci iz drugih naših gradova te iz Europe, koji su čuli za NR Bono kao glavnu društvenu i kulturnu scenu ovog lipog, malog i zločestog grada. Jer u Bonu se svakoga izrugivalo i sa svačim se šalilo, kako se to radi u gradovima po Dalmaciji, što im i daje urbani štih i identitet. Split je grad koji je čak i ostao bez takvog đira u centru grada, a Šibenik ga je imao ponajviše zbog duha Republike Bono. Novi gazda, dokinuvši republiku, kafić Bono je sveo na ćumez, prljav i smrdljiv; ili buharu, kako ga naziva jedan od gostiju, a Šibenik bez jedne dobre scene koja je trajala skoro 15 godina. Mi smo se kroz taj period samo dobro zajebavali, a na kraju su nas uzeli za ozbiljno, zbog čega su nas i ukinuli ljeta gospodnjeg 2026.
