PEČENO KESTENJE Pola stoljeća kestenjara Adilja na zagrebačkim ulicama

Adilj Adilji 54 jeseni i zime na zagrebačkim ulicama peče kestenje. U više od pola stoljeća, Adilj je promijenio nekoliko frekventnih lokacija, a od ’90, kad je glavnom zagrebačkom trgu vraćeno ime Bana Josipa Jelačića, sa svojom kestenjarom na ugljen se ondje namjestio. Navečer, nešto iza devet ili oko devet i pol, za kestenjarom ga zamijeni supruga, a on šmugne malo do birtije, u Krolu, u dnu Radićeve. Sjedne za šank, podijeli oko sebe malo kestenja, prženog kikirikija ili bundevinih špica pa popije pivo ili dva, nikad ili baš rijetko kad jednu više.

„Vidi ovo“, smijući mi Adilj uz pivo najavljuje štos pa jagodicu palca prislanja na senzor mobitela za otključavanje, no mobitel ne reagira, ne učitava mu se otisak. Pokazuje mi palac, jagodica mu je začađena; prođe mi jagodicom palca preko članka na ruci, kao da mi prolazi nekim plastificiranim filcom. Svi prsti su mu spaljeni, jagodice su mu kao skurene kore kestenja.

„Najvećem neprijatelju ne bi poželio da radi na ulici“, govori mi Adilj.

A on je život proveo na ulici. Danas je samo jedan zagrebački kestenjar tu malo duže od njega; onaj što peče ispred robne kuće Nama na Trešnjevci. Iako zime više nisu ciče kao nekad, u 70- tim i 80- tim, kad bi zbog zaleđenosti električnih vodova i tramvaji znali stati, Adilj kaže da ga je hladnoća iscrpila, da mu je tijelo umorno od leda koji mu je ušao u kosti. I kaže da se neće još dugo ovako smrzavati, još možda godinu ili dvije maksimalno, da će onda zatvoriti svoju malu radnju; djeca ga neće naslijediti, stekli su druga zvanja, rade neke bolje poslove, u toplom. Kaže i kako su mnogi kestenjari odustali od te teške rabote; neki su odselili zapadnije u Europu na neke druge poslove, neki su samo prestali izlaziti i, kaže: „Blizu je jesen u kojoj na zagrebačkim ulicama više neće biti pečenog kestenja.“

Kaže da su tako nestali i sakupljači kestenja sa Sljemena pa su sad dostupni samo kesteni iz stranih zemalja; Italije, Portugala i Španjolske.

„Za mene su sljemenski kesteni bili najbolji, no njih nema već deset godina; nema nikog da ih skuplja i prodaje. Nema više ni također odličnih kestena iz Lovrana, pošto je i njih sve manje pa se odmah prodaju na Kvarneru. Ostali su nam samo ovi iz uvoza.“

Onda mi Adilj priča kestenjarski historijat, svoje obitelji i cijele zagrebačke ulične scene. Po toj priči, apsolutno svi današnji zagrebački kestenjari potječu iz istog sela s Kosova; iz sela Dragaš koje je udaljeno nekih 40 kilometara od Prizrena. U cijelom Zagrebu je, po Adiljevoj evidenciji, danas tek nešto više od 20 kestenjara, a nekada ih je bilo i do 500.
Adiljev otac je u Zagreb došao ’52., a kestene je pekao sve do kraja svog života koji je trajao 90 godina. Adilju škola u Dragašu baš i nije išla pa mu je otac zaprijetio da će, ne bude li učio, peći kestene na ulici u Zagrebu.

„Tako je i bilo, ni dalje nisam učio pa me otac doveo u Zagreb“, smije se Adilj.

Prvo je radio s ocem, a onda se osamostalio, otvorio je svoju kestenjaru; bio se prvo namjestio na uglu Preradovićeve ulice i Svačićevog trga, gdje su u to vrijeme defilirale kurve pa im je mladi Adilj bio i zviždač dojavljivač.

„Vikao bi im: ‘Zipa, rijamu!’, da bježe kad bi vidio da ih tadašnja milicija dolazi hapsiti.“

Tijekom 80-tih je dugo bio na uglu Stare Vlaške i Palmotićeve, interpolirajući kraj spomenika Šenoi. U godini Univerzijade u Zagrebu, prebacio se na Cvjetni trg i ondje bio tri godine. Poslije je, dakle, na glavnom zagrebačkom trgu, svakim danom, i ujutro i navečer, on i njegova supruga. Nema ih samo u danima kad jako pada kiša.

„Za mene nema ni petka ni svetka. I nedjeljom sam na ulici. Stalno. Od jutra i evo, do ovako navečer“, kaže i pokazuje na zidni sat poviše šanka, na kojem je bilo deset i pol.

Ponudio sam Adija još jednim pivom, ali se zahvalio.

„Ne smijem, baba me čeka, vrijeme je da zatvorimo kestenjaru i idemo kući, u toplo.“