PIVO NA VRUĆINI Kako me Rene napada zbog mog obožavanja Heinekena

Ništa mi na ovim paklenim vrućinama, koje organski ne podnosim i u ljetu na koje (i to kao fetivi Dalmatinac) stalno žugam pa divanim o divoti zagrebačke jeseni (čak mi ni zimski mraz nije toliko mrzak), više ne prija od ledenog Heinekena. Po kanonu iz mojih birtijskih društava, za prvo pivo se čeka podne. Kad ono odzvoni, mali ledeni Heineken slijem u grlo do pola bočice pa izustim jedan neartikulirani tihi glas unutarnjeg zadovoljstva i spasa : “aaaa..“ Za mene je to podnevno pivo uvijek Heineken, lagan, vodenast, nježno mineralan za jedan lager, aperitivan, naprosto idealan na ovim znatno iznad 30 stupnjeva temperaturama. I onda se na tim mojim guštom Rene Bakalović zgraža, napada me da kako to uopće mogu piti, a kamoli toliko uživati, da je Heineken grozno industrijsko pivo i da mu nikako nije jasno zašto ne pijem neke vrhunske craftove. Ja mu onda suprostavim teorije dvojice genijelaca: Anthony Bourdaina koji je u jednoj svojoj emisiji rekao da ga živcira tretiranje piva u duhu vina u kojem se pivo počelo degustirati pa se lamentira o notama okusa u njemu, umjesto da se samo ispija i Igora Mandića koji je u eseju o pivu napisao da se pivo ne pije nego loče, da se ono mora slijevati niz grlo. Za takvo lokanje i slijevanje niz grlo, Heineken je meni neusporedivo bolja tečnost od bilo kojih drugih industrijskih ili craft piva. Uostalom, ispija ga i James Bond zadnjih 15 godina i u šest filmova u igranjima Piercea Brosmana i Daniela Craiga. Plaćena kampanja Heinekena, naravno, al’ uz Jamesa se uvijek lijepe najbolje etikete.