PROVANSA Kako Ana zamišlja raj

Grob je zapušten i neugledan: ispod raštrkanih grana oleandra stoji najmanja kamena spomen ploča na starom groblju provansalskog mjestašca Lourmarine; od nakupljenih lišajevi i drugih patina vremena kamen je erozirao pa se jedva vide uklesana slova iz imena i brojevi životnog početka i kraja: ALBERT CAMUS 1913-1960. Oko ploče obrasla je trava i na njoj položeni kamenčići na kojima su flomasterima ispisana imena i par riječi na različitim jezicima onih koji su kao i mi došli na piščev grob. Položeno je i nekoliko kitica poljskoga cvijeća, dva pisma iz rujna ove godine u kojima se autori zahvaljuju na važnoj im ostavštini pokojnika, a netko svako malo ostavi i cigaretu. Camus je staru kuću u Lormarineu kupio od novca koji je dobio uz Nobelovu nagradu 1957. godine. Dopadao mu se ovaj kraj, to starinsko mjestašce, okolne livade, šumski puteljci i gorje Luberon. Pisao je jednom prijatelju kako mu je lijepo živjeti u tom kraju,  kako ga djelomično podsjeća na njegov Alžir i kako je u tom mjestu pronašao svoje groblje u kojem će se dobro smjestiti. Poginuo je nedugo nakon tog pisanja, u automobilskoj nesreći 1960., u svojoj 47. godini života. Drugi je najmlađi dobitnik Nobela za književnost, jedino je Rudyard Kipling bio mlađi od njega, a u trenutku smrti je bio najmlađi od svih dobitnika. Ulica u kojoj je živio danas nosi njegovo ime, a njegova kuća nije obilježena nikakvim napisom niti pločom.

Lourmarine je bio naša boravišna adresa u sedam provansalskih dana, a Ana je to mjesto odabrala jer joj je ostao u najljepšem pamćenju od svih mjesta pokrajine Luberon u Provansi, koju je obišla prije nekih 15 godina. Stara kamena kuća u centru mjesta, nedaleko od one u kojoj je bivao Camus, s dvije sobe, kuhinjom, velikim dnevnim boravkom i terasom za jutarnje uživanje uz croissant i kavu s pogledom najvećeg nadahnuća unajmili smo jako povoljno, za 140 eura po noći, za koliko se kod nas teško može naći i nešto dosta skromnije i to u mjestu koje ni blizu ne nosi šarm Lourmarinea. Tijekom godine tu živi oko 800 ljudi. U sezoni je puno turista, no u našem tjednu nas je bilo jako malo pa je bilo i jako ugodno, a odnosi s domaćim ljudima, osobljem i vlasnicima kafića i restorana prijazni i intimniji. Polja lavande cvjetaju u lipnju, pa je kraj tada najprivlačniji, no i ruho jeseni divno pristaju ovom krajobrazu. Mjesto je puno galerija i trgovina, prodaju keramičke i glinene proizvode, umjetnine, dizajnersku odjeću i galanteriju, niz rukotvorina i majstorija. Sve lijepo stilizirano, u mjeri, bez kiča i bilo kakve pretjeranosti u bilo čemu. I ugostiteljstvo je takvo, s ljudima maksimalne pristojnosti i dobrim vladanjem engleskog, sve u suprotnosti s našim predrasudama o tim nadmenim Francuzima. Jednog dana u tjednu u Lormarineu, kao i u ostalim mjestima Luberona, održava se sajam na kojem nema čega nema, a sve same divote pa Ana kaže: „Ovako zamišljam raj“. Ja sam svoj raj pak pronašao u laganim i svježim provansalskim roseima. To je vino ovog kraja i vitrine vinskih barova i trgovina su sve u ružičastom. Cijene u trgovinama su od šest do 12 eura, a ona s malo tijela od šest mjeseci boravka u bačvi tek za euro ili dva skuplja.

U Provansi se, osim što se dobro pije, svakako i dobro jede. Kuhinje u Francuskoj su izrazito lokalne, tako da uopće na jelovnicima i nismo naišli na francuske klasike: juhu od luka (soupe à l’oignon), pijetla u vinu (coq au vin) ili, što bi mi rekli, gulaš na burgundijski (a oni:  boeuf bourguignon). Najbolje smo jeli u jednom malenoj gostionici u centru Cucurona gdje nas je došao pozdraviti gazda-  neuredan, malo i masan, u istrošenim šlapama i s ¾ duljine traperica na nogama. Najgore smo pak jeli preko puta te gostione, u restoranu s čitavim nizom Michelinovih preporuka i po zvijezdom iz zadnje dvije godine, gdje se konobar lijepo dotjerao i otmjeno držao, al’ s metlom u guzici. Kod ovoga masnog gazde za ručak su bila dva jela pa su pala oba dva: leća s kobasicom i suhim mesom te marokanski tagine (jelo se zove po glinenoj teći s keramičkim poklopcem s otvorom kao dimnjakom na vrhu) u kojem je bila piletina s kus kusom, slanutkom, tikvicama i dodatnim touchom Afrike: suhim marelicama i datuljama. Stari masni, al’ simpatični gazda nam je rekao da je tako pripremljena leća tipično tradicionalno jelo ovog kraja. Ani se toliko dopalo da je rekla da će leću tako pripremiti čim se vratimo u Zagreb, a ja sam u trgovini odmah kupio ručno izrađen tagine, tako da ću probati s ovim miksom. Dva ta krcata tanjura, s pola litre kućnog rosea i mineralnom stalo je u 40 i koji euro.

A za večeru preko puta, u restoranu sa salonom gentelmenskog klubskog izgleda, gdje su zidovi obloženi starim pajcanim hrastom, nudila su se pak dva menija. U onom koji smo mi odabrali, slijedom je išlo ovako: patlidžan s paradajzom uz neku bijelu pjenicu i na nekoj zelenoj posteljici kao pozdrav iz kuhinje, pa tjestenina s lisičarkama, pa carpaccio s vrganima posut crnim tartufima, pa pileća prsa s dva pirea oko sebe i na kraju tarte sablée za desert. I sve je to bilo korektno, al’ poprilično dosadno, bez neke osobitosti, kuharske prepoznatljivosti, nešto što bi poželjeli opet jesti i mjesto u koje bi se htjeli vratiti. Sav taj doživljaj je pak koštao 120 eura po osobi, bez tekućine.

U svakom danu tjedna u Francuskoj, ručali smo u nekom drugom mjestu, a navečer bi nešto pojeli u Lourmarinu, ponekad samo platu sira i malo narezaka, a nekad i nešto konkretnije. Najbolje nam je bilo u jednom restoranu gdje smo skužili da se okuplja dosta lokalaca. U ponudi imaju uglavnom odreske, a mi smo uzeli tanko rezano juneće meso koje je bilo crveno kao ruž i meko kao duša, a koje smo sami pekli na stolu na nekoj užarenoj željeznoj leguri, bez ikakvog ulja ili maslaca, a da se pri tome nije lijepilo, samo sa solju koju bi po toj vrelini posuli prije nego bi bacili meso za zacvrči. Cap jedna, cap druga strana i skidaš. Za prilog krumpir i salata. To je bilo jednostavno, sa savršenom namirnicom.

Zadnji dan obavili smo  shoping, svatko blaga iz svoga raja: Ana hrpu keramike, zdjela i tanjura- „Nisu li divni…“, kaže ona – a ja- „Jesu, jesu, divni su“, govorim- nekoliko kartone rosea iz lokalnog châteaua. I hrpu, hrpu sireva kupujemo. Krećemo na put, 12 sati vožnje je do Zagreba. Sa zadnjeg sjedala boce i keramika zveckaju, sirevi blago smrde po svom, a Carla Bruni nam pjeva Little French Song…