TRI SVETINJE PHILADEPHIJE Zvono slobode, Rocky Balboa i cheesesteak sendvič

Zvono slobode, Rocky i cheesesteak sendvič tri su najveće atrakcije Philadelphije zbog kojih im godišnje dolazi hrpa turista. Zvono slobode je po legendi prvi put zazvonilo 1776. godine, kada je u Philadelphiji potpisana Dekleracija neovisnosti, a kasnije, 1787, kad je predstavljen i američki Ustav. Ono na sebi ima prepoznatljivu pukotinu, a najpoznatiji je eksponat Independence National Parka, kojeg Amerikanci zovu najpovjesnijom četvornom miljom zemlje. U istom je sklopu i Congress Hall u kojem je zasjedao američki Kongres dok je Philadelphia bila glavni grad (1790–1800) te Carpenters’ Hall gdje se 1774. sastao Prvi kontinentalni kongres.

No, grad ne živi samo od -za američko poimanje- davne povijesti, već i dalje stvara mitska mjesta. Philadelphia svoje ime nosi kao geslo (bratska ljubav, od grčkog philos i adelphos), a tu ljubav i doslovno izlaže: LOVE skulptura Roberta Indiane s nakošenim slovom O i akronimom koji je postao razglednica. Ona je jedna od najfotografiranijih američkih skulptura.
E, sad dolazimo možda i najpopularnijeg proizvoda Philadelphije- Rocky Balboe, boksača koji zapravo nikad nije postojao.

Stube ispred Muzeja umjetnosti odavno se ne zovu svojim imenom, nego Rockijeve stepenice, a uz njihovo podnožje stoji njegov brončani kip. Pred njim je redovno red za fotografiranje, gušći i dulji nego pred ijednim Franklinovim spomenikom. Tisuće ljudi godišnje istrči uz tih sedamdesetak stuba i digne ruke uvis, ponavljajući čuvenu Rockyjevu scenu. Mnogi su i oni koji trče cijeli onaj Rockyjev krug, sve do Italian Marketa na Devetoj.

Tu je onda i treća atrakcija grada: ground zero philadelphijske zalogajne atrakcije- sa cheesesteak sendvičem kao najvećom od njih. Na uglu Devete i Passyunka, na šiljatom raskrižju južne Philadelphije, gdje se talijanska tržnica stanjuje u stambene blokove, dvije najpoznatije zalogajnice se gledaju preko asfalta već šezdeset godina. Pat’s King of Steaks s jedne strane i Geno’s Steaks s druge.

Priču o nastanku  cheesesteak sendviča kao da je napisao filmski scenarist za neku gastro verziju Rockyja. Godine 1930. Pat Olivieri, prodavač hrenovki, bacio je tanko narezanu govedinu na roštilj, ugurao je u talijansku štrucu i, prema legendi, prodavao ju taksistima koji su priču o genijalnom sendviču prenosili putnicima diljem grada. Talijanski polutvrdi sir provalone je u sendvič ušao tek kasnije, negdje četrdesetih. Čovjek po imenu Joey Vento u priču ulazi tek 1966., kada je preko puta, s dvije kutije mesa i šest dolara u džepu, otvorio Geno’s. Uspjelo je i njemu pa je nastalo najveće philadelfijsko gastro rivalstvo. Oba su otvorena od 0 do 24. Obložene su neonom koji noću pretvara raskrižje u provincijski Times Square. Tko u grad stigne ovih dana, na utakmicu hrvatske reprezentacije (ili neki drugi put), dobit će istu uputu od svakoga tko je grad vidio s razglednice: idi na taj ugao, pojedi cheesesteak i slikaj se pod neonom.

Philadelphijci pak, gotovo bez iznimke, na tom uglu ne jedu. Onome tko bilo koga od mještana pita gdje se jede najbolji cheesesteak, nabrojat će mu barem pet mjesta prije nego što uopće stigne do neonskih zalogajnica; ako uopće i stigne. Tome u prilog ide i pisanje gastro kritičara Philadelphia Inquirera Craiga LaBana koji je probao sve cheesesteakove Philadephije i pobjednik po njegovom sudu nije bio niti jedan lokal ispod neona. Po LaBani je najbolji lokal John’s Roast Pork  za kojeg turisti do tada nikad nisu čuli.

John’s Roast Pork otvoren je također 1930., a u početku je to bila obična baraka (zvali su je The Shack) uz Snyder Avenue kraj željezničkih kolosijeka i dokova, gdje su radnici dolazili po sendvič od svinjetine. Treća generacija obitelji Bucci John’s Roast Pork vodi i danas. Cheesesteak su -kakve li ironije- uveli tek 1987., a do 2002. ostali su mala slasna tajna Philadelphije, sve dok ih LaBanova lista nije izvukla na nacionalnu razinu i 2006. im donijela nagradu Zaklade James Beard, koja se dodjeljuje gastronomskim institucijama. Meso se ovdje peče po porciji, sjedinjuje se s lukom i sirom na ploči pa pakira u zapečenu štrucu sa sezamom iz pekare Carangi koja je dovoljno čvrsta da izdrži sok.

Detalj koji najbolje objašnjava o kakvom se mjestu radi jest radno vrijeme. John’s zatvara prije večere, popodne, u pet. Mjesto koje mnogi smatraju vrhuncem philadelphijske sendvičarske kuhinje još uvijek radi smjenu za radnike s dokova, a ne za turiste. John’s nije jedini na koga će znalci uprijeti prstom. Dalessandro’s u Roxboroughu, daleko od turističke jezgre, Angelo’s Pizzeria u južnom dijelu grada, Jim’s na South Streetu, koji doduše nosi blagu turističku mrlju. Svaki od njih radi pošten odrezak od sjeckanog mesa s američkim sirom i ima gorljive fanove među lokalcima, što one znatiželjne i zahtjevnije turiste privlači više od svjetala neona.