LEGENDARNI STEVO KARAPANDŽA Kuhari su bili karikaturne debeljuce, a onda se pojavio on u Brioni odijelu i napravio revoluciju

Malo sam se pribojavao kada sam ove godine nakon mnogo vremena ponovno nazvao Stevu Karapandžu: u kakvoj je formi, kako živi, smije li popiti čašicu sa starim prijateljima ili mu je neki odgovorni doktor propisao dosadnu dijetu i primjerenu terapiju za gospodu naših godina? Da ne dužim, laknulo mi je: Stevica je u punoj formi, izuzetno vitalan i jedina prepreka za intenzivno druženje mu je to što je stalno u pokretu i u poslu- i to na interkontinentalnim relacijama. Čim sam ga upitao kada ćemo se vidjeti, morao je konzultirati svoju jednako živahnu tajnicu, suprugu Renatu, da vidi što kaže pretrpani rokovnik. Odmah valja napomenuti da se njih dvoje ne skitaju po egzotičnim destinacijama kao dokoni turisti koji si konačno mogu priuštiti neobaveznu dokolicu nakon neviđeno dinamične profesionalne karijere. Naprotiv. Kuharske asocijacije, domaće i međunarodne, neprestance zivkaju Stevu ili Renatu, koga već uhvate, (Stevo si ponekad priušti luksuz da “zaboravi” mobitel), dogovaraju sastanke i konzultantske angažmane.

Prvo smo se nakon duže vremena sreli kada su prozujali kroz Zagreb. Već sam na prvi pogled vidio kako nam je zajednička čvrsta životna odluka ili stvar usuda ta da se ne možemo umiroviti. Za nas nema učinkovite ljekarije protiv nemilosrdnih crva u guzici.

Nakon kratke kave na Britancu produžili smo na ručak Kod Draška u Frankopanskoj. Prvo sam Stevu upoznao s Triljom Žikom, a onda i s Triljom Anom. Raspoloženje na terasi je raslo, emocije su razbudile zamagljena sjećanja. Čini mi se kako sam Stevu prvi puta uživo vidio duboko u prošlom stoljeću u Saloonu. Kao mlađahni novinar poletarac, preciznije Poletovac, obilazio sam ključna mjesta zagrebačke noćne scene. Trebao sam ponekada povući sva moguća poznanstva da bih se ugurao u pretrpani klub na Tuškancu. Stevica nije imao problema s propusnicama, za njega su redari na ulazu uvijek osigurali razmicanje gužve, svojom je nazočnošću podizao status lokala. Stevo je bio jedinstven i neponovljiv. Kuhar koji je profesiju okrenu naglavačka, neću pretjerivati ako kažem da je bio kopernikanski chef. Do njegove pojave čak su i pojednostavljeni grafički prikazi te karikature kuhare već u silueti prikazivali kao trbušaste pojave kojima višak kilograma dokazuje cehovski status. Tako je to bilo sve do pojave Stevice. A onda su kamere počele snimati vitkog mladića kojemu je mikrofon pristajao jednako kao kuhača. U kuharskoj odori ili u strukiranim odijelima tada najprestižnijeg brenda Brioni, kraj štednjaka ili u televizijskom studiju, nasmijan i rječit, samohodno je uvozio svjetske trendove u svima razumljivu socijalističku svakodnevnicu.

Bio je, ne trebam posebno obrazlagati, redovita tema naših kolegija u Poletu, pa u Startu, pa u Globusu i potom u svim redakcijama u kojima sam radio. Uvijek smo iznova mudrovali o vidljivim i skrivenim dimenzijama njegove pojave. Moj su gastronomski obzor tih dana omeđivale tri osobe: Branimir Donat, Igor Mandić i Stevo. Danas mi laskaju kako spadam u ključne osobe koje su oblikovale domaću gastronomsku scenu, a ja sam u prvome redu imao sreću što mi je u opis posla spadalo intervjuiranje, a potom i druženje s ovom gospodom. Od njih je Branimir Donat, (rođen kao Tvrtko Zane), dijelom bio pošteđen buke masovnih medija pa je u miru božjem za učene časopise pisao eseje o metafizici bečke kuhinje. Tako je potiho sudjelovao u podrivanju načetog jednoumlja bivše države. Mandić je opstrukciju činio drsko, glasno i odvažno. Veličao je građansko društvo uzdižući ikone mediteranske kuhinje uz prekomjerne dionizijske užitke u kojima smo zajedno sudjelovali. Stevo je, pak,  već svojom pojavom razbijao provincijalnu memlu, kako je taj fenomen zgodno sintetizirao Denis Kuljiš.

Stevici su okolnosti tada išle na ruku. Esplanada je u Jugoslaviji imala svojevrsni eksteritorijalni status koji joj je osigurao genijalni direktor Branko Jakopović. On je u hotelu organizirao poslijeratno zasjedanje ključnog republičkog partijskog tijela. Odmah se potom spretno dodvorio Brozu kojemu je Esplanada bila drugi dom kad je bio u Zagrebu. Jakopović je potom imao odriješene ruke da u Esplanadu uvozi što mu srce poželi, a svoje kuhare šalje po svijetu na izobrazbe po mondenim adresama. U Parizu i Londonu Stevica je od svih kolega najbrže upijao gastronomske inovacije, jednako kao i metropolitanski duh vremena opredmećen kroz modne novitete. Njegovi savjeti u kuharskoj emisiji Male tajne velikih majstora kuhinje bili su na svjetskoj medijskoj razini. Bili su to zvjezdani trenuci Televizije Zagreb osnaženi genijalnim voditeljima. U toj je ulozi prvo nastupio Ivo Serdar, potom je blistao Oliver Mlakar. Možda se u ljubljanskom Pen klubu ili beogradskom Klubu književnika tih godina ponekad bolje jelo nego na najboljim zagrebačkim adresama, ali sveukupni novi gastronomski standardi ispisivali su se u Zagrebu. Kada je prvi put utemeljen međunarodni gastronomski simpozij na idiličnom vojvođanskom Salašu 137, u Čeneju kraj Novog Sada, kod popularnog Spliće, čak smo nas tri govornika bili iz Zagreba: ponosno sam se šepurio s Igorom i Stevicom.

Većinu spomenutih likova sada mogu posjećivati samo na grobljima, što se ne uklapa u ovu moju priču o živahnom Stevici. Puno mi je ljepše pisati o tome kako sam se progurao u Žikinu snimateljsku ekipu koji je sa Stevom u njegovoj Vili u Lovranu snimao novu epizodu dokumentarnog serijala Varoški Amarcord. Opet smo grickali i pijuckali kao nekada, ja sam bio najopušteniji, bez obveza sam se prepustio hirovitim brzacima sjećanja. Ukazala mi se ovaj put još jedna simpatična Stevina osobina. Pred kamerom je spretno izbjegavao neka teška iskušenja kojima je u karijeri bio izložen ni kriv ni dužan. Te mračne epizode meni su pak svojedobno bile povod da ga posjetim u Švicarskoj. S Renatom je dugi niz godina u alpskoj pečalbi vodio restoranu Sonne. U izletničkom okružju se  tada ponovno dokazao kao zreli kuhar koji vješto probire vrhunce svjetske kulinarike za svoj lokalni jelovnik. Iz svoje sebične perspektive me je tada veselilo što je u švicarskoj fazi Stevo opet bio u prvom redu kuhar, a ne medijska zvijezda ili hotelski menađer.

Sada je opet u razdoblju u kojem nema puno vremena za kuhanje. Srećom, nama je u Lovranu dokazao kako nije zaboravio male tajne velikog majstora kuhinje. I potpuno je u pravu: čemu evocirati iskustvo mraka. Tmina se ionako izgubi u cjelovitoj perspektivi lijepo osvijetljenog životnog puta. Iz Lovrana sam otišao sit i veseo uz puno razlistale kadulje iz raskošnog Renatinog vrta. Sada doma u Šestinama stavim list te kadulje na vruće maslinovo ulje. Intenzivni miris jak je moždani stimulans: ovo su sjećanja koja podsvjesno potiču osmijeh.