MILASOVA ŽILAVKA Vino čija kompleksnost nije dobivena od hrastovih tanina, nego je dar vinograda

Koji su najviši vinski dosezi pojedine sorte?- pitanje je za beskrajne diskusije stručnjaka i vinoljubaca. Rijetko se kada dobivaju konačni odgovori s obzirom da subjektivni stavovi zasjenjuju egzaktne znanstvene analize. Ipak, ponekad neke butelje toliko zadive znalce da steknu status koji nadmašuju ultimativne predikate kakav je “vrhunsko vino”.

Priče o tome što neka naša autohtona vinska sorta može dati, nama u Hrvatskoj je započela u  dramatičnom vinskom preporodu s početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Najprije se istarska malvazija u modernom izdanju ukazala u potpuno novom svjetlu. Potom je slijedila graševina, plavac mali i redom sve značajnije naše autohtone sorte. Taj su vinski polet slijedili vinari Hercegovine i počeli uzgajati, vinificirati i odležavati žilavku, blatinu, potom i trnjak, koristeći moderne enološke spoznaje uz poštivanje nasljeđa.

Sve mi je zanimljiviji bio odlazak u Hercegovinu, susretanje s vinarima u vinogradima, vinarijama i na vinskim festivalima. Najzastupljenija žilavka izazivala je najveću pozornost. Poput istarske malvazije, moderna žilavka iznenadila je u prvom redu svojom pitkošću. Potom su zahtjevi postajali sve veći. Uz tu temeljnu novu privlačnost koju su neki čak nazivali “lepršavom” žilavkom, najzahtjevniji su poklonici krenuli u potragu za “dubljim” karakterom stare sorte. Snaga koja se osjećala kroz punoću i elegancija izrasla je iz skladnih osnovnih karakteristika. Sve je više etiketa privlačilo pozornost tržišta i struke, a posebno u pohvalama jedne etikete svi su bili jedinstveni- žilavka vinarije Milas, posebice berba 2016.

Osim iz Hercegovine, glas o izuzetnom vinu širio se i s Visa. Vlasnik pizzerije Karijola nabavljao je Milasovu žilavku kad god je mogao i nesebično ju istakao svojim prijateljima u sjenovitom stražnjem dvorištu kuće u Visu.

Hvalospjevi ovoj etiketi ponekad su bili čak i pretjerani. Naime, poklonici, uključujući i struku, u ovoj su butelji počeli zamjećivati čak i nepostojeće značajke. Hvalili su tragove odležavanja u “finom hrastu”. Bogatstvo mirisa i aroma bi me i samog zavaralo da nisam na prvom predstavljanju tada tek utemeljene udruge ljubuških vinara 2019. imao sreću upoznati Zdenka Milasa.  Otada se redovito družimo. Zdenko je potvrdio svoj stav da se vrhunsko vino stvara prije svega u vinogradu, na najboljim položajima. To osobito vrijedi za bijele sorte, pa on žilavku vinificira isključivo u inoksu, barikiranju nema ni traga. Kompleksnost o kojoj svi toliko pričamo nije proizašla iz hrastovih tanina u punoći, ona je isključivo izdašni dar prirode koju je vinar brižno očuvao.

S Milasom sam se našao u vinoteci Vintesa u Kranjčevićevoj ulici. Kušali smo divote, iako ne više i butelje žilavke berbe 2016.  Male količine čuvaju Milasi u arhivi obiteljske vinarije, nekoliko kartona preživjelo je i našu žeđ iz Karijole pa ćemo doznati i koliki je vijek ove obožavane etikete. No ovogodišnja berba nije podbacila.

“Lipanj je bio topao, loza zdrava. Jedna je kiša s blagoslovom došla  u srpnju, a dvije u vrijeme berbe nisu ugrozile ukupnu dobru razinu.”

Raspoloženje među ljubuškim vinarima je odlično, objašnjava Zdenko. Pod povoljnim su uvjetima u koncesiji preuzeli 40 hektara izvrsnih položaja, priča na ovom terroiru raste ne samo kakvoćom nego i širenjem vinograda.

“Mi sada pokazujemo da žilavka može rasti odležavanjem i to moramo dokazivati iz godine u godinu. Kakvoća je iznad količina. Rezidbe počinju već zimi, a nastavljamo ih i kroz ljeto. Sadimo u širokom razmaku, preko dva metra, jedan od drugog trsa na metar razdaljine. Urod po trsu ne premašuje dva kilograma.”

Na ovom druženju načeli smo drugu ključnu priču hercegovačkog vinarstva: koja će sorta prevagnuti u nadmetanju između blatine i ponovno otkrivenog trnjaka? Ovoj ćemo se temi temeljito posvetiti na skorom vinskom hodočašću po Hercegovini.